|
Ovdje sam, ja, ona kojoj on piše, ne poznajete me, da vam budem brutalno iskrena, ni ja se ne poznajem, jer on me čini ovakvom kavom me vi vidite.
On me slika svojim mislima u svakom novom trenutku. Ja u njegovom umu nemam nikakve moći, osim činiti ono na što me on navodi.
Mene vi vidite, samo kad sam ja- ja, ovakva, kad vam ja pišem, a ono što on čini, on mene gradi.
Znam da vam se sve pomutilo i da ne shvaćate o čemu ja to pričam.
Pa dam vam olakšam, ovo sam sad ja!
Svoja!
Ovo je iz mog svijeta, iz mog uma i moje stvarnosti.
Jednom kad se izmiješaju dvije, nastaje čitavi kaos, i zbog toga, upravo zbog toga, svjetovi se uvijek isprepliću.
Ne postoji samo jedan, uvijek postoji samo bezbroj varijanta, toliko paralelnih stvarnosti od kojih bi vam se zavrtjelo u glavi.
Kao da ste na ringišpilu. Oujeah!
Nisam nestala, šutim dok mi on govori, dok mi se obraća, jer toliko sam mnogo puta ja bila ta koja je poduzimala sve,
nadala se, vjerovala, bila sam organizatorica čuda, ma čudo samo, a onda, onda kada mu jednom date sve,
ili bar sve moguće u tom trenutku, drage moje, oh, najdraže žene, shvatiti ćete, tada nastaje ponor!
Ponor je to iznenadan i dubok, ponor u kojem ostanete same, iznenadno ostavljene i svim drugim ljudima nedohvatne.
Ponor jer ako ga volite, a ako vam onaj koji vas je držao kao kap vode na dlanu, okrene dlan, upsić! Nadrljale smo/ste!
Uglavnom, nije ovo mučenje šutnjom, nego, sada, sada ja više nemam nešto posebno za reći,
sada kad sam shvatila da je dovoljno uzmaknuti, umanjiti važnost i sve je odjednom, ah, baš odjednom drugačije!
Ne igraju mi se igrice, to sam prerasla u osnovnoj školi, tamo sam zadobila dovoljno šamara, stoga mi je i trebalo tako dugo da shvatim
koliko sam vrijedna.
Sada, sada kad mi on nudi sve, hoće li to biti dovoljno ?!
Ha?
Hoće li?
Ja o tome moram razmisliti...morat ćemo svi!
p.s. nemojte mu reći da sam vam pisala
|