|
Pričam li previše?! Samo mi reci! Ali moram te ponovno zamoliti, nisam te vidio više od pet mjeseci, ti nisi bila tu i sada, sada kada si napokon ovdje, pred mojim zagrljajem, moram ti reći, želim ti reći, jer zamišljao sam to toliko puta: ovo sada, kako ću te zagrliti i kako ću biti sasvim normalan, prirodan, a vidi me! I sama vidiš da sam sav zbunjen i pomalo mi je nelagodno jer sve ovo što ti želim reći je toliko snažno i svjestan sam da može srušiti sve, možda je sve ovo moje poput tornada, poput oluje, nakupljalo se sa vremenom.
No, sada kada te gledam, kad se utapam u medu tvoje blizine, nekako vjerujem da ti to možeš upiti, procesuirati, shvatiti, duboko vjerujem u tebe, jer ti si Sve, sve što ja osjećam da mogu tražiti, sanjati, željeti, sve što sam se ikada mogao usuditi. Da, to si ti uobličila i stoga ne znam, uistinu ne znam, ni sada u ovome trenutku, hoće li mi to biti uzvraćeno? No čitavim srcem se nadam da hoće, jer čemu ovo iskustvo življenja, ako ono što toliko želimo nije naše? Vjerujem da ćeš biti moja, jer razrezao sam ti svoje biće po pola, sav svoj um, svoju dušu, svoje srce, svoja uvjerenja...vidiš li ?! Nag sam pred tobom!
|