|
I tako odjednom jesen je zagrizla noć, polako se šulja i grabi ljeto za vrat, no danju, danju još sunce caruje i nastaviti će tako do kraja listopada...spremna sam, sad dolazi ono najbolje, čitava paleta boja, mirisa i okusa...
Kasno sunce grije tamnije, kao kad se vatra rasplamsa, kad samu sebe nadraste.
Takvo je ovo poslije podne.
Poslije nečega je u dnu mene, pa me zapljusne i ostane samo taj silni poriv unutar utrobe.
Kasno ljeto mami da se predam, kao kad se odrola smotani peškir na šljunak obale.
Promatram sve ove boje koje mi iznese obična zrela smokva, pomišljam : nitko je ne želi dok je nadohvat ruke, i mene kao i te boje razbije buka i silina želja. Silina ove vreline u kojoj su zgužvani jastuci snova, sanjarija, pa se samo može izdahnuti. I potonuti, utonuti u more...a dok se korača prema njemu samome i u more snova, baš kako Tedi piva.
Dugačko crijevo ispunjeno vodom, vijuga kanalom niz ulicu. Prvo je palo kao mrtvo, a onda se pod pritiskom razbudilo.
Jedna malena zmijica, prepušta se tom čudnovatom valu koji ju nosi.
Čovjek bijele kose, govori nam: pazite, tu je!
I ja stojim i na tren se smijem toj ludosti.
(U sebi.)
Pita me: jel je stala? Je, kažem ja.
Pokušajte još malo niže.
I on ju još jednom cilja vodom, bezuspješno, crijevo je kratko.
I odjednom se više ništa nema za reći, osim laku noć
|