Danielaland : Svevremenski let

srijeda, 08.06.2022.

Misao o danu


Danas je pred kišu, još su se u sinoćnjoj, kasnoj šetnji zaigrale sitne kapljice, žurila sam kući kao mrav koji nosi veliki teret,
bila sam udaljena četiri kilometra, nije mi se dalo žmikati odjeću, a niti nahladiti stopala.
Sad sam eto pustila a vintage christmas playlistu, vrlo jasno se sjećam kako sam istu ovu playlistu slušala s Margaret prošle godine u listopadu.
Nešto se dogodilo s mojom percepcijom vremena, ili kako je Magi rekla, ti si postala neka sasvim druga Daniela, e pa o tome je sad bespotrebno diskutirati, jasno je kao dan da je ona stara umrla, nje više nema, možda u nekoj staroj dimenziji, a s njom je umrlo i sve prošlo, ovaj novi život čini se puno čišći, lakši, pjenastiji, odvažniji. Neki nas ljude čine teškima, olovnima, crnima i kao da samo u neke određene dane, u određene trenutke zasjamo, obasjamo svoj svijet. I onda kad se pročistimo od takvih ljudi sve ponovno biva ispravno, jasno, lakše se doseže, pa čak i ovakav dan koji nosi kišu.
Uz more je sve drugačije, kao da je sam život gušći i pomalo konkretniji. Šetnje su usporenije i na svakom koraku uočavam filmske scene, pa po stoti put pomišljam...I ova tišina, nikada mi ne može dosaditi upravo ova tišina, pa se pitam čuju li je i drugi ljudi ovakvom? Da li su i drugi očarani njenom dubinom?
Srijeda. Nisam sigurna što bi trebala posebno misliti o srijedi, dan koji je u pola sebe, pola tjedna.
Mislim o zmijskom čovjeku, nisam ga vidjela dvije i pol godine, voljela bih ga ponovno sresti, nasmiješiti mu se i razgovarati s njim, nedostaju mi njegove mudre riječi, bez njega otok nije potpun, no on je u nekom drugom gradu, na nekom drugom mjestu, bolestan.
Pitam se kako je? Može li i dalje vidjeti sve ove boje? Sjeća li se naših dugih razgovora?
Pamti li trenutak u kojem mi je rekao : sačekaj me?!
Još sa samom sobom raspravljam koliko je zapravo blagoslov upoznati osobu koja kao da je najveći dar, a onda ti naglo biva istrgnuta iz tvog svijeta?
Jesmo li mi sami odgovorni za takve događaje? Čeznemo li mi uvijek za malo drame, za nečim što će nas uzdrmati i što će od nas načiniti neku vrstu žrtve?
Svakodnevno oko sebe bivam suočena s ljudima koji olako prihvaćaju biti u toj ulozi, nekada se čini kao da misle da nemaju apsolutno nikakvu moć ili kontrolu ispraviti svoj život, kao da se puštaju niz rijeku, pa kamo nas odvede. U jedno sam ipak sigurna, sve što činim svakoga dana, činim s mišlju da nisam samo marioneta neke veće sile, već da ipak imam mogućnost biti kreator svoga života, drugačije ima li smisla? I kakvog smisla?



08.06.2022. u 11:57 • 6 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< lipanj, 2022 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      



Blog piše :
Daniela Trputec
Copyright ©

Datum i vrijeme prvog posta:
25.04.2006. (20:05)


Ako netko svrati, upravo je 2021god
početak jednog novog pisanja,
jednog novog svijeta
koji me obuzima sasvim!
Ovo je po prvi put u mom životu
da pišem isključivo za samu sebe,
jer i pišem samoj sebi, u svim oblicima,
igram se i kreiram, zabavljam,
ostvarujem sve što mi drugi nisu dali,
jer ni ja njima nisam dala!
Nisam bila dovoljno JA,
uvijek su mi drugi bili ispred mene same !
Ne zanimaju me bivše ljubavi,
bivši neuspjesi, ne obraćam se nikome
osim čovjeku kojeg stvaram.
Stvaram i sebe i njega u SADA...
Koliko je on stvaran i hoće li stići
saznati ćemo na kraju ovog puta!



Ako je netko voljan kupiti
u V.b.z.u se može, a i
putem interneta:

Glasovi ispod površine
A.Majetić & D. Trputec




Pisanje je propadanje kroz sebe
i pad na dno sebe


knjige su moje ljubavnice, moji svjetovi, moje carstvo, tu je onaj najkrhkiji dio mene, najcisci, najvrijedniji, od tuda potjecem, to je moja krv i moj dnk,tu mogu pobijediti svoje tame, od tuda crpim snagu za zivot u reali, medu ljudima...moj istinski zemaljski pocetak i kraj...





Web Hrvatska
Tamna strana