|
Danas je pred kišu, još su se u sinoćnjoj, kasnoj šetnji zaigrale sitne kapljice, žurila sam kući kao mrav koji nosi veliki teret,
bila sam udaljena četiri kilometra, nije mi se dalo žmikati odjeću, a niti nahladiti stopala.
Sad sam eto pustila a vintage christmas playlistu, vrlo jasno se sjećam kako sam istu ovu playlistu slušala s Margaret prošle godine u listopadu.
Nešto se dogodilo s mojom percepcijom vremena, ili kako je Magi rekla, ti si postala neka sasvim druga Daniela, e pa o tome je sad bespotrebno diskutirati, jasno je kao dan da je ona stara umrla, nje više nema, možda u nekoj staroj dimenziji, a s njom je umrlo i sve prošlo, ovaj novi život čini se puno čišći, lakši, pjenastiji, odvažniji. Neki nas ljude čine teškima, olovnima, crnima i kao da samo u neke određene dane, u određene trenutke zasjamo, obasjamo svoj svijet. I onda kad se pročistimo od takvih ljudi sve ponovno biva ispravno, jasno, lakše se doseže, pa čak i ovakav dan koji nosi kišu.
Uz more je sve drugačije, kao da je sam život gušći i pomalo konkretniji. Šetnje su usporenije i na svakom koraku uočavam filmske scene, pa po stoti put pomišljam...I ova tišina, nikada mi ne može dosaditi upravo ova tišina, pa se pitam čuju li je i drugi ljudi ovakvom? Da li su i drugi očarani njenom dubinom?
Srijeda. Nisam sigurna što bi trebala posebno misliti o srijedi, dan koji je u pola sebe, pola tjedna.
Mislim o zmijskom čovjeku, nisam ga vidjela dvije i pol godine, voljela bih ga ponovno sresti, nasmiješiti mu se i razgovarati s njim, nedostaju mi njegove mudre riječi, bez njega otok nije potpun, no on je u nekom drugom gradu, na nekom drugom mjestu, bolestan.
Pitam se kako je? Može li i dalje vidjeti sve ove boje? Sjeća li se naših dugih razgovora?
Pamti li trenutak u kojem mi je rekao : sačekaj me?!
Još sa samom sobom raspravljam koliko je zapravo blagoslov upoznati osobu koja kao da je najveći dar, a onda ti naglo biva istrgnuta iz tvog svijeta?
Jesmo li mi sami odgovorni za takve događaje? Čeznemo li mi uvijek za malo drame, za nečim što će nas uzdrmati i što će od nas načiniti neku vrstu žrtve?
Svakodnevno oko sebe bivam suočena s ljudima koji olako prihvaćaju biti u toj ulozi, nekada se čini kao da misle da nemaju apsolutno nikakvu moć ili kontrolu ispraviti svoj život, kao da se puštaju niz rijeku, pa kamo nas odvede. U jedno sam ipak sigurna, sve što činim svakoga dana, činim s mišlju da nisam samo marioneta neke veće sile, već da ipak imam mogućnost biti kreator svoga života, drugačije ima li smisla? I kakvog smisla?
|