|
Ove sam nedjelje odlučila kuhati, baš onako kako treba, mesna rolada punjena s jajima i salata od milijun sastojaka, moja salata, ljuta, kisela i slana.
Sunce je utihnulo, a oblaci su se nalaktili nad moju teracu, sve je okej pomišljam.
Kasnije ću na kupanje.
Probudila me misao kako se ljudi i ljeti i zimi uvlače u svoje kuće, sakriju se od svih, uvijek neka opravdanja da bi se osamili, a onda opet, eh nemam prijatelja, nema žive duše, oksimoron.
U svakom slučaju ja se ne skrivam, svjesno se osamljujem u svoju slobodnu samoću, meni uvijek treba mira, tišine, praznog prostora, čak i onda kada volim, ponajviše baš tada, da presložim sva ta fina tkanja, da svako opipam i pomirišem.
Zadnjih par dana plivam do jedne vrše na koju je privezana bova, daleko je od obale i ovih par kupača napeto me promatraju sve dok se ne vratim,
to je jedino događanje u koje se slio otočki život dok se očekuju furešti.
Ja sam sve svoje već dočekala, tu je, živim u deluziji, al upravo zbog nje sam sretna.
Onaj tko ne zna prvo živjeti u svojoj glavi, loše mu se piše.
11:11, 12:12, 13:13
Brojevni niz, to zapravo ne znači ništa, osim ako tome ne pridodamo neku osobnu važnost, ja to tako onda uzmem, ti misliš na mene, iako ne postoji vrijeme kad ja to zapravo ne osjetim bez da provjeravam svoj tri de.
Danas moram napokon osposobiti kajak, onaj isti o kojem smo pričali, ti me već zamišljaš kako veslam, a ja malo kasnim za tvojim tri de, pa mi padne na um, baš tako je to, treba se vremena uskladiti, kao kad se prvi put ljubiš s nekim novim ustima, treba uhvatiti određeni ritam, prepustiti se i ne misliti previše, svaki je taj prvi poljubac poput novog učenja, tu se i krije sva moguća zabava.
Moram ići provjeriti pećnicu, ovo će biti slastan ručak.
|