Danielaland : Svevremenski let

subota, 04.06.2022.

Morsko sjeme


Na otok sam stigla na svoj omiljeni dan u mjesecu, na dvadeset i sedmi dan.
Tri smo se puta opraštali, uvijek bi nedostajalo još samo malo nečega,
a ništa se nije reklo, ništa se nije obećalo, ništa se nije dalo naslutiti.
Kao, kao da ću se samo jednom vratiti i sve će ponovno biti kako je,
ali to je već neko tvoje uvjerenje, ti već misliš da to tako je, gotovo kao činjenica.
Nisam ti se usudila reći da ne živim na taj način, nikada nisam, uvijek negdje odlazim
i vraćam se transformirana s nekim novim ogoljenim slojem, znaš kao kad ljuštiš luk,
i Gunter Grass je tako nazvao svoju knjigu: dok ljuštim luk, a ja ljuštim sebe.
Postoje ljudi koji ne stoje na mjestu, uvijek su gladni nečega i uvijek traže još,
ali još osjećaja, još uzleta, još iza nečega, tu nema dugog smiraja.
Ne znam hoće li itko moći ukrotiti Goropadnicu? Sigurna sam da si bio blizu tome,
ako itko je, ti si, no ona je i dalje ostala točno takva kakva je!
Ostale su samo neke slike u glavi, a fizički samo moj broj u tvojoj crnoj knjizi, za svaki slučaj.
I kilometri su se nanizali kao meso na ražnjiću, to se pojede, i probavi.

Noćas sam se napokon naspavala, spavala sam više od deset sati, budila me
samo žeđ nakon koje sam ponovno utonula u san, a sanjala sam potres, crvene rajčice,
i ljude koji me na čudan način uznemiruju.
Sanjala sam i Carrie i Facu, uistinu nemam pojma zašto sam se na njih referirala.
U svakom slučaju u Danielinom svijetu postoji samo njen svijet, na dan kao što je današnji
shvaćam koliko bi bila siromašna da ga nemam, da si ga nisam samostalno sagradila,
vjerojatno ga zato i tako dobro čuvam.
Kad bi ga netko urušio, urušio bi mene samu, stoga do te dragocjenosti nema pristupa.
Svi povlačimo svoje granice, a zapravo nije li najveća snaga u tome da ne postoji odstupnica?
Možda, ah, tko zna, možda jednom dođem i do te točke, do spoznaje da se ne može slomiti,
porobiti, uništiti ono što je već stvoreno, već samo iluzija o tome.
Jedno je teorija, sasvim drugo praksa.

Sedam je minuta do trinaest sati, nepočešljana sam, sjedim u pidžami, pijem drugu kavu,
svijet kao da okružuje mene, kao da se stvara radi mene, jer kad zaklopim oči nema ničega,
samo crno, a kad ih otvorim sve je tu, sve opipljivo i materijalno, a koliko je to isto sasvim nebitno?!
Nebitno u trenucima kad nam je potreban zagrljaj, samo kratki, čisti, snažni zagrljaj.
Čitaš li ti ovo, ha?
Gdje si sada, gdje si dok osjećam svu tvoju navalu čežnje i nemoći?!
Ja tu sjedim i slažem slova, a ti ih samo čuješ kao neke otkucaje, neke impulse, jer odvojeni
smo samo u želji koju sami dogovaramo sa egom.
Za mene je uvijek bilo lakše voljeti kad nisam prisutna, kad nisam suočena sa stvarnim stvarima,
sa svim onim što život nosi: prljave čarape, prašinu na ormaru i tako to sve skupa...
Možda, možda to onda i nije ljubav, ha?
Možda stvarno nije.

Na današnji dan prije godinu dana dijelili smo samo isti smjer, samo par autobusnih stanica,
jedno tiho doviđenja.
Tada još ništa nisam znala o tvojim sklonostima, o tome da ne voliš slatko, a piješ čokoladno mlijeko,
o tome da ne voliš torte, al da te zanima kakvu sam pripremila ocu za rođendan,
i nije li čudno, kako je to sve palo na dno mora?
I ja dok ronim samo krajičkom oka bacim pogled, ali ne dotičem,
jer ni sjeme kad ga jednom spustiš u zemlju, kad ga zasadiš ne dodiruješ, samo puštaš da raste, da se prikaže.
Ovo je morsko sjeme, ono će oplemeniti dubine, tamo gdje sunce dopire u vreli, ljetni dan.




04.06.2022. u 13:27 • 2 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< lipanj, 2022 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      



Blog piše :
Daniela Trputec
Copyright ©

Datum i vrijeme prvog posta:
25.04.2006. (20:05)


Ako netko svrati, upravo je 2021god
početak jednog novog pisanja,
jednog novog svijeta
koji me obuzima sasvim!
Ovo je po prvi put u mom životu
da pišem isključivo za samu sebe,
jer i pišem samoj sebi, u svim oblicima,
igram se i kreiram, zabavljam,
ostvarujem sve što mi drugi nisu dali,
jer ni ja njima nisam dala!
Nisam bila dovoljno JA,
uvijek su mi drugi bili ispred mene same !
Ne zanimaju me bivše ljubavi,
bivši neuspjesi, ne obraćam se nikome
osim čovjeku kojeg stvaram.
Stvaram i sebe i njega u SADA...
Koliko je on stvaran i hoće li stići
saznati ćemo na kraju ovog puta!



Ako je netko voljan kupiti
u V.b.z.u se može, a i
putem interneta:

Glasovi ispod površine
A.Majetić & D. Trputec




Pisanje je propadanje kroz sebe
i pad na dno sebe


knjige su moje ljubavnice, moji svjetovi, moje carstvo, tu je onaj najkrhkiji dio mene, najcisci, najvrijedniji, od tuda potjecem, to je moja krv i moj dnk,tu mogu pobijediti svoje tame, od tuda crpim snagu za zivot u reali, medu ljudima...moj istinski zemaljski pocetak i kraj...





Web Hrvatska
Tamna strana