Danielaland : Svevremenski let

èetvrtak, 21.04.2022.

Gordijski èvor i Venerine rupice na leðima

Jutros smo Ana i ja umalo doživjele nesreæu vozeæi se u autobusu, u zadnji je tren vozaè skrenuo u drugu traku da ne udari kombi ispred nas, na trenutak kao da se zemlja zaljuljala, èudan je osjeæaj kad za dlaku izbjegneš udes, pitaš se što bi bilo da? Ništa spektakularno, zabili bi se, dobro protresli i netko od nas bi ostao kao svjedok dok ne stigne murja. Koji poèetak dana, a onda odjednom niotkud, kao da si pao s neba, kao da si padobranac stigao si, samo si se pojavio s crnim kišobranom, zaštrecalo me u dnu trbuha i ništa više nije bilo bitno, pratila sam ti korak koji je zaigran i djeèaèki, radostan, nisam ti dotakla rame, nisam te dozvala, krenula sam u drugom smjeru, znala sam, srest æemo se veæ kasnije, sudbina nas je svezala u gordijski èvor. Strašna glavobolja, ne mogu disati, ne mogu prièati, samo škiljim i odjednom te ugledam, ipak te ugledam tvoje lice poprima srdaèan osmijeh, na trenutak pomišljam ovaj je èovjek zaljubljen u mene, oèi ti blistaju, izgledaš pomalo pospano i sanjivo, voljela bih te takvog uvijek ispoèetka susresti. Prièamo, tek malo više i malo manje, ali dovoljno, sasvim dovoljno da vidiš kako grlim samu sebe, kako pijem kavu, kako bacam limenku u smeæe, a ti, ti kao da me vidiš po prvi put. Taj pogled tako bijel i snažan, kao ulica nakon bure, govorim ti, citiram samu sebe iz jedne stare pjesme: mogla bih ti malo umrijeti... A ti veæ gledaš kao da æu uvijek ostati i biti tu. Doktore, pomišljam... Nisi valjda u drugom stanju, ha? Nasmijavaš me, na svoj ponekad smotani naèin. A znam da provjeravaš, jesam li još uvijek odana ovom našem kozmosu. I veæ sam u krevetu, veæ gutam tabletu i èekam predveèer. Ta borba i ta strast, hoæu li? Moram, želim, trebam! Pa te sretnem na kraju šume, sam si, tako sam te i smislila. Govorim ti o Venerinim rupicama na dnu leða, ti ih veæ vidiš, iako sam sloj svoje vlastite odjeæe, mirim se sa tvojim èežnjama, nalik su žestokom piæu, samo eksiraš pa što bude. Poželim ti dobar tek i veæ sam ubrzala hod, i ja vama, odgovaraš, a ja, ja se okrenem na tren i nadodam, nema nas dvoje, nema! Biti æe! Dovikneš. I spusti se zastor.