|
Ne govorimo ništa jedno drugome osim vidimo se.
Uvijek je to poput sašivene točke, namjerno, smjerno istaknute, al nije uskličnik,
i nije upitnik, samo je točka, samo je činjenica, samo je pečat koji skriva pismo koje
mora stići u sigurne ruke, u čistoću.
S tobom je san stvaran, postoje koraci, vide se putokazi, jasan je smjer,
bez brojeva, bez telefona, bez mailova, bez aplikacija,
samo naša srž koja se sudara direktno licem u lice.
Jutros u isto vrijeme u isti dah, otpijamo kavu,
jedna je vrela, druga je hladna, kao što su naši dlanovi,
to ću kasnije osjetiti.
Tek kasnije.
Stojim stisnuta kraj prozora, oslonjena o vidikovac u kojem
borave ljudi, hrpa ljudi nalik mravima,
znam da su vrata čvrsto zatvorena,
zalupio ih je sam svemir koji
mi te šalje
kao avion od papira koji je poslao zaigrani dječak.
Ja sam, ja sam, ja sam ponovno ja
od kad sam se ugledala u tvojim
zjenama.
I sve sam prošlo zaboravila,
kao da je pala spavaćica pred sam čin vođenja ljubavi,
tek tada ništa ne postoji, samo ta žudnja.
Ti si moja jedina glad i jedina hrana, paradoks.
I ne vidim i ne čujem sve dok ne ugledam taj osmijeh i uvjerenje tvog pogleda.
Pa pred njima, neka me sila približi mjestu ispod tvoga ramena,
moja nadlanica te nježno okrzne i ti protrneš i okreneš se,
ti se okreneš i pogledaš me na tren,
i tu sam, a to nisam ja, ne, to nisam samo ja,
to je neko biće koje već stanuje u tvojoj duši,
to je drugo pola mene
to je već nemoguće ne zamijetiti.
I ne mogu se pomaknuti, jer nema riječi kojima bi mogla
objasniti ti, to nisam učinila sama, to sam učinila s tobom,
jer već si bio tu i ranije, ali se nismo sreli.
I moja suknja koju nisam odjenula više od trinaest godina,
sada se smiješi, kao da osjeća da je svo ovo vrijeme čekala
jedan igrokaz za druge, no mi smo pravi akteri,
napokon je staklena cipelica pronašla pravo stopalo.
Mi smo se našli za cijeli svijet koji se rodio u nama.
Stanka za ručak.
Kockica je bačena, kao u Čovječe ne ljuti se.
Nadam se da ti ne smetam, pomišljam.
Nadam se da ti ne smetam, želim.
Nadam se da ti ne smetam, kažem ipak na sav glas.
Ništa od riječi nije jasno, kao da smo se izgubili nošeni strujom,
samo osjećamo, a sve drugo je dom na sedmom nebu.
Pitaš me idem li u šumu? Potvrđujem ti jasno.
Izgledam kao da mi je hladno, pitaš me: gdje je hladno?
Svugdje je hladno, kažem!
I onda mi pružiš dlan i ja sve ostalo pustim od sebe,
ostane mi samo disanje.
Držiš me dovoljno čvrsto i nježno da ne poželim otići,
i ja uistinu ostajem dovoljno dugo.
Moja je ruka hladna, a tvoja je vrela, ti si moj drugi pol.
I onda sve otkuca osim pulsiranja tvog otiska na mojoj koži,
i sretna sam, neopisivo sam mirno sretna.
Nema strahova, nema nadanja, nema uvjeravanja,
samo čisto znanje da je to sve, sve što mi je potrebno.
Mahneš mi i zamotaš me u sebe, ja dugo hodam,
nakon svega ja samo dugo hodam i mislim te.
Mislim te kao što te nikada ranije nisam mislila
i sada znam, tebe sam čekala toliko dugo...
|
