Danielaland : Svevremenski let

ponedjeljak, 11.04.2022.

Dogodilo nam se isto na isti dan

Nedjelja, nisam ni mislila, samo sam se probudila iz sna, tamo gdje sam te stavila kako te nitko drugi ne bi vidio, kako te ne bi okaljali, uprljali moje si tajne tajna. Jesam li i ja u tvom džepovima, skrivaš li me od sunca i od neba? Sanjaš li me kako ti dolazim u zagrljaj? Osjetiš li kako mi srce lupa kad te trebam sresti? Koje je ovo boje sve u èemu smo mi ?! Ne dopusti da se rasplinem... I kiša me dotakne samo malo i tvoj osmijeh i tvoja prisutnost pa ptice zastanu na rubu žice. Kao da me ispraæaju prema tebi, jer za mene ne postoji druge ljudskosti i žestine. Ne mogu me strgnuti s ove nevine ljubavi jer moji su koraci kao oblutci koji èine krugove na površini mora. Ne znam jesam li ja ta, jesam li? Tvoje smeðe me uvlaèi u sebe, kao da padam kroz zeèju rupu. Ne postoji ništa osim daha u kojem smo mi. Posegla bi za tvojom rukom, èini mi se da je to ispravno. Imaš otvoren prozor na koji sam pokucala, ti i nisi siguran jesam li ili nisam?! Možda je sve to samo jedna pogrešna tipka. Hoæe li uskoro biti prava ona delete? Na um mi dolaze sva ta srca posred šume naèinjena od kiše i zemlje, naša imena ispisana od moje ruke i malog sirotog štapa, dvije patke, dva visoka stabla stisnuta jedno uz drugo, kao da su poslana rasti u nebo. Pa komad stiropornog srca, a kao toèka na i neupotrjebljeni prezervativ u crvenom omotu. Za sve je kriv potok, šuma, stijene, te moja neodluènost preskoèiti li nedjeljom popodne trèanje? Ili hodati, dugo hodati?! Sreæom stvar je spašena; intuicija nikad ne drijema, samo malo lupne, malo samo, taman kad ništa drugo ne vidiš, pogotovo kad ne vidiš prst pred nosom, pa se u bijelom tanjuru pronaðe tamna vlas neèije kose, Gospodièna Daniela, možete li molim vas zadržati ovo malo hrane u svom želudcu?! I ovo nije ništa osim lebdenja, èisti hazard. Daniela tko si ti, prepoznaješ li se?! Èini mi se da sam ustala u Paruninoj pjesmi i da malim ubogim medvjedima prièam prièe koje su spremljene za tuðu djecu. Ali èekaj, ali eto u šumi sam a niti medvjeda, niti meda, niti kruške, niti bajke, tek pronaðena slièica skoro na pragu vlastite kuæe... Uskaèem u autobus, toèno dvije stanice, neka druga realnost kojoj pripadam kao što pripada suza moru. I ništa, ništa, ništa više nije, tek slova projure nošena tuðim automobilima, na njihovim su registarskim tablicama inicijali tvoga lika i dijela, a ja se ne osvræem, jaka sam, jer danas je nedjelja, sasvim neoèekivani dar i zbog nje je negdje duboko u meni posaðeno sjeme znajuæi da æe bujati samo od jedne kapi tvoje ljubavi kada mi jednom opet kažeš dogodilo nam se isto na isti dan