|
Probudila me potreba da krenem, bila sam pospana i nisam znala
što bi to točno valjalo učiniti s obzirom da je ponedjeljak,
i Valentinovo je,
i nisam imala potrebu primiti čestitku,
ne od nikoga, ovaj put to jednostavno nije bio prioritet srca,
mislila sam nestati, pobjeći, zametnuti svoje tragove,
jer to jedno lice koje sada poznajem,
to još ne zna gdje će stići i kada.
Odlučila sam krenuti kasnije da te slučajno ne sretnem,
bila sam sigurna kao što su svi ljudi sigurni kad su zapravo
nesigurni, jer su opijeni snovima,
nisam se nadala, jer izbjeći ću te,
i dok sam stajala tako i promatrala automobile,
odjednom znakovi, mnoštvo znakova,
A, A, A, A, A, A, P...zakucalo je to P,
samo na trenutak pomislila sam, zar će se to uistinu dogoditi?
Hoće li se Svemir poigrati, no otresla sam tu misao kao što otresamo
prašinu s kaputa, zatim je prošao taxi, potrubio je, ja sam automatski
mahnula i pogledala tko je sad dovraga to ?!
Nepoznati lik, no onda je...
Hodala sam kao očarana, ali izgubljena,
kao da sam ovoga trena upala u zečju rupu,
kao da sam Alisa glavom i bradom,
i padala sam i promatrala i nestajala...
Pokazao si mi rukom put, ja sam samo krenula i sve je bilo
drugačije.
Nisam si mogla pomoći, čudo se čudilo čudu.
Sve je tada postalo višedimenzionalno, na trenutak sam osjetila
melankoliju, nisam baš bila sigurna kako se nositi sa svime time.
I onda sam pronašla novi bronzer, puder, maskaru, novčanik i
malo me razveselilo, no nisam znala koliko je sve ovo zapravo dobro?
I onda smo stigli ponovno kući.
Pomislila sam, sad je bolje, bolje je i pustila sam glazbu,
i sve što sam činila odlučila sam učiniti najbolje,
jer danas je posljednji dan kada imam trideset sedam godina,
koja sreća!
Još jedno poslijepodne i spremna sam trčati,
spremna sam se izgubiti u samo svojim mislima i svome vremenu.
Ja još ne znam da sam ti okrenula leđa,
i da si iza mene...eri dietro di me...
I tu si, signaliziraš mi da si tu...
Okrećem glavu, ti mi mašeš kao da se nikada ranije nismo sreli,
kao da nam je ovo prvi put
i kao da znaš moje žudnje.
Trebala sam da me dotakneš u sreću, u središte moje sreće.
Veselila sam se poput djeteta, to si bio ti.
Nitko drugi, negoli ti...
Zahladilo je i zamračilo, ali ti si ostao kao vatra u meni.
I svaki je kilometar postao obećanje koje još nisam razjasnila,
ali postalo je obećanje koje ću ti jednom reći...
I na radiju se oglasio Tedi, Zar je voljeti grijeh?
Nisam se mogla prestati smijati, jer sve me to danas
odjenulo u crveno, u crveno srce koje kuca posred moga bića,
pa otkucava ljubav, ljubav, ljubav...
|