|
Jutro je stiglo trešnjom kuće,
iz dubine se zemljinog kotla prevalio preko ruba jecaj ili malo upozorenje,
probudi se.
07:33
Još malo ću, pomišljam,
pokrijem se preko glave
i onda me probudiš u snu, vidim te ponovno,
kao da je nemoguće da prođe tren u kojem nisi ispunjen mnome,
tako mi se barem čini, dok mi ulijevaš sebe kroz tajni prolaz,
mislim si, sigurno sklizneš niz trepavicu ravno u moju zjenu.
Mislim si, još nikoga nikada ranije nisam pronašla tu.
Sve postane pjesma:
rano kuhanje ručka,
pa jedno slatko i nježno, neprimjetno kimanje glavom,
već je sve jasno i sve se predalo svijetu,
i krenem preko ceste, prekoračim branik, osjetim neki pogled,
tu je, sada već znam kako biti ja, i ne brinem se tko će što misliti.
I trčim, svaka je minuta sve lakša, čini mi se kao da sam popravila
izdržljivost, ali još nemam brzinu, to ionako nije važno,
ja trčim svoju trku i hvatam samu sebe, tu vrijeme ne igra ulogu.
Pa pomalo plešem i smijem se, igram se sa samom sobom,
pa prolaze automobili, promatraju me, ne marim, više uopće ne marim,
pa prođeš i ti, i nasmijem se samoj sebi i toj spremnosti da ne skrivam ništa,
čovječe, po prvi put samo sam sirova ja, takva kakva jesam,
luckasta i neodoljiva.
I sve protječe kao što treba protjecati, lako i bezbrižno,
i vrijeme je da se otisnem, ulazim u bus,
neki nepoznati čovjek koji vozi od točke a do točke b,
ne odzdravlja na dobar dan,
čini se kao da se raširio po sjedalu i ne shvaća da nije nikakav veliki boss,
iako je moj život u njegovim sposobnostima vožnje,
znam, prisjetim se zašto volim određeno vrijeme
kad je moj život u točno njegovim rukama,
čovjek satkan od jedinica, ja znam, a vi ne možete znati,
jer ne želim, jer ga skrivam, kao što skrivam najčudnije recepte,
samo za mene, samo moje.
Uplaćujem loto, izdahnem.
I već sam tu, kupujem dvije haljine,
jedna je crna, a druga boje ljeta.
I već vidim kako koračam kao gazela svojim svijetom.
Tri, dva, jedan.
Spremna sam.
Na trenutak ugledam par sitnih kapi,
nešto me snažno pogurne prema naprijed,
to reci, to učini, znati ćeš što treba, samo idi
I ja idem, i kažem sa smijehom na usnicama:
Gospodine A, kako smo danas?
Jesmo li dobro?
I razgali se, čujem ptice koje bude dan,
vidim čisto plavo nebo, vidim zelenu travu,
vidim proljeće u punom cvatu, vidim najnježnije dijete,
vidim sve kada ga čujem...
A dobro sam, onako, a vi?
Smiješan je dok prihvaća moju igru.
A onako, dobro sam, ali sam umorna, malo sam pretjerala s
treningom.
Zašto, zašto trčiš, pita me?!
Trčim da smršavim, odgovorim vrlo direktno i iskreno.
A onda me još jednom pogleda, kao da me već nije stotinu puta pogledao,
pa izričito kaže : ti ne trebaš smršaviti, kao da se pomalo ljuti na mene.
Sad je već preuzeo moju hrabrost i mi kao da smo ovaj razgovor vodili nekada ranije.
Ma malo trebam, kažem.
I smijem se.
I ne znam točno zašto, kaže odjednom još sutra,
a onda odmor.
I znam da je on suučesnik u ovom balonu kojeg vatreni plamen nosi u visine.
A dobro, izdržati ćeš još sutra, pa...
I već je vrijeme, ali pitam ga u zadnji tren,
potres?
Molim?!
(Malo mi se približi...)
Jesi li ga osjetio jutros, potres?
Jesam, taman sam ga osjetio u krevetu.
I ja sam ga osjetila u krevetu.
I pogledamo se
pogledamo se...
(nisam mu stigla reći : sanjala sam te, ponovno)
|
