|
2.2.2022
U magičnim dvojkama razvio se poput embrija čaroban dan,
dopustila sam mu,
još sinoć prije no što sam sklopila oči izrekla sam na glas:
sutra ću se probuditi u najboljoj mogućoj vremenskoj liniji,
a kad sam se probudila,
a probudila me spoznaja da si me uzeo sa sobom pod tuš,
tvoja mašta me odnijela i osjećala sam se
kao da ronim na dah do dna mora,
takav je to osjećaj bio,
uzdrmao me.
Dakle
a kad sam se probudila izrekla sam:
eto me, probudila sam se u najboljoj mogućoj vremenskoj liniji
i kako to već biva, uvjerenje je pola uspjeha.
Cerekala sam se sama sa sobom, to već danima činim,
sve je zvonko, zvučno, pomalo mistično.
Ponovno se otkrivam i nema ničega ljepšeg,
i ništa, baš ništa ne činim niti radi tebe, niti radi bilo koga drugoga,
jer znaš li, sve što činimo, uvijek činimo samo radi sebe?
Ostalo je samo iluzija.
Uglavnom uhvatila sam te, umalo me nisi prepoznao,
danas imam kovrčavu kosu,
mnoštvo kovrčave kose poput aureole oko glave,
a i Tedi je otpjevao : Tvoje lice ka u Gospe !
I to baš danas dok sam kuhala ručak i paralelno isprobavala odjeću.
Uglavnom sunce je milovalo naše kose, naša lica i naše oči,
dan je bio jedan od onih koje zauvijek želiš živjeti ispočetka,
dan koji želiš odužiti, produžiti, zagrliti i spremiti ga između dlanova,
pa da ga opet i opet i opet ispočetka možeš promatrati
kad ti bude hladno i kad se osjećaš samotno i prazno.
Ništa nije kao što je već bilo i ništa neće biti,
ali može biti bolje.
Otišla sam na drugi kraj grada, tamo sam pronašla dvije iste slike,
baš dvije, da bi se sjedinile s onom prvotnom koju imam kod kuće,
tri blizanke, nitko sretniji od mene, ma baš nitko!
I kad sam se vratila, kad sam stigla sasvim blizu,
rekao si mi : danas se vidimo dva puta!
Zastala sam i pomalo izgubila dah, to je istina pomislila sam,
no rekla sam : da, ali tri puta, on će na to : ali danas nisi trčala,
nisam, nisam, ali sad ću, pa će biti tri puta...
Koliko krugova trčiš?
Četiri kilometara, nije baš puno, ali...
Ma super, bravo!
Hvala, kažem sramežljivo, pa vidimo se onda još...
Vidimo se!
I svatko ode svojim putem.
Brzina svlačenja robe, osjećaj da moram požuriti, jer, jer, jer...
Možda da, možda ne, možda, možda, možda!
I moj dječak-kumče koji je baš danas poželio sa mnom na trčanje,
hajde, idemo, hajde, krenimo, hajde, hajde!
I ništa nije slučajno, samo dva kilometra, umjesto četiri,
dječak više nije mogao, a moja želja je bila spriječena s komadićem
papira na kojem je bila brojka 2,
ležao je on tamo, na igralištu i tako odluka biva donesena.
Krenula sam odlučno prema tebi, mahnula sam ti razigrano, veselo,
nasmijao si se i odmahnuo i opet smo postali poput djece.
Djece koja na svojim biciklima trube i trube i trube, da ih čitavo susjedstvo čuje,
da susjedstvo upamti to znakovlje kao zanesenu igru,
igru nevinosti i slobode,
kao što sam ja slobodna u tvojim očima dok me promatraš,
jer u meni pronalaziš svoju fatamorganu.
|
