|
1.2.
S nekim je ljudima sasvim lako stvarati svjetove šutke,
u toplini koja se nastani između dva ljudska obličja,
u samo dvije, tri, petnaest sekundi.
Ranije sam uvijek gradila riječima, pričala nekima od njih na uho,
nasmijavala ih, bila sam virtuoz na žici od signala,
a onda su se odjednom otvorio portal,
zakoračila sam pomalo nesigurna, ali uzbuđena,
baš kao što je Alisa prošla kroz ogledalo,
tko je tu je, tko tu je, je!
I shvatila sam da s tobom neću trebati govoriti.
Još mirisna od pospanosti stigla sam do povrća,
bila je to jedna velika pobjeda nad mojom lijenosti:
rajčica, cvjetača, kristal salata, čaj i dosta je!
Dosta je za crvenu karticu koja je iskoristila sve bonuse,
a i previše za alibi,
neki se ljudi moraju snalaziti da bi
imali ono što drugi uzimaju zdravo za gotovo.
Gotovo za zdravo.
I onda su se klizna vrata samootvorila i samozatvorila i to
je bilo pred to...
Čovjek koji govori: ajde vozi!
Ja koja iziritirana kažem : bus ide u 30, ali ne ide...
čovječe ne ide, ide u 25, ali doza nježnosti koju osjećam prema čovjeku
koji nas dovodi od točke a do točke b je neizmjerna.
On naime priča s dosadnim tipusom koji pali pljugu pred prvim vratima,
svi ga ignoriraju i ljute se, ali on ne, on strpljivo odgovara,
nasmiješim se ispod maske, jer znam da skoro pa ne postoje više takvi
ljudi, oni koji slušaju.
Čovječja ribica.
I uspnemo se tako uz brdo, snijeg više ne pada, vjetar više ne puše,
pronašlo se i sunce, pogledam tog čovjeka i mahnemo si.
Izađem i nestanem.
Kuhanje ručka, ono što je drugima dosadno i monotono, meni predstavlja
opuštanje, tada sam sama i nitko me ne ometa, nitko mi ne zaviruje
nad rame,
vrijeme u kojem nešto gradim, nešto što će drugi konzumirati
i što će ih dotaknuti iznutra, doslovce, fizički, jel !
Smijeh!
Mogla sam postati kirurg, zar nisam?!
I onda hitnost, pronađi papire kojih nema,
nisu li bačeni, spaljeni ili su možda ostali u drugoj dimenziji?
Ali još sam jutros odlučila da ću pribjeći kvantnom skoku i opla,
pronađeni u roku par minuta, na mjestu koje sam pročešljala kojih deset puta,
dva tjedna ranije!
To što ja tako želim, to tako mora biti, mantram!
I onda četiri kilometra u krugovima koji se ne šire, već se pomalo skupljaju,
kad umor obgrli tijelo, kad ga iscijedi.
Još sam imala nade i vjere u slušalicama koje su mi same servirale glazbu,
i onda me osvojilo nebo, savršeno modro-bijelo nebo!
Plesala sam dok su auti prolazili, jurili, neki su me i promatrali,
kao da je bitno, kao da je bitno?
I odjednom ti : mobitel u lijevoj ruci, odižeš desnu ruku s volana,
gledam te s pomalo jeze u očima, ne, ne čini to, ne !
Ne izazivaj sreću, ne!
Ali on mi maše i ja sam odjednom nemirna.
|
