ponedjeljak, 31.01.2022.

Sabotaža




31.1.
Zadnji siječanjski dan kiša, dosadna, spora, tiha kiša,
izlazim van s onom majicom : do epic shit, ispod toga nosim majicu za trčanje,
hladno je, ali ono što me vuče je moj novi smjer kojim sam krenula,
tko zna koliko sam puta ranije mijenjala svoja nastojanja, no baš ovo mi je
draže od svih prethodnih,
to ja uvijek tako kažem,
jer tako uvijek i je.
Jučer sam otkrila da sam te nadopisala u zelenom starom dnevniku,
nisam to očekivala, jer je taj dnevnik pripadao jednoj prošloj ljubavi,
jednoj jedanaestogodišnjoj iluziji, nema veze, nema veze,
osim što ima veze, smatram li te klinom ili sam to već ranije obavila?
Pokisla sam, pa sam se sjetila miša.
Iz daljine sam vidjela plavo, i ja sam nosila (u ruci) plavo,
samo dvije sekunde i mahanje.
Kakve to veze ima s ovim ludilom u kojem sanjam jedno te isto lice,
noćima?
Možda tek što sam te i danas otkrila u starim kolažima,
naznaka tebe, tvog budućeg postojanja u mojim sekundama uzdaha i izdaha.
Legla sam u krevet, u topli krevet, odlučila sam odspavati pune dvadeset i četiri minute,
zatim je već pao mrak, i kroz balkonska vrata ugledala sam kako je netko blizu brane
upalio veliki krijes,
Bože, koga se to netko tako snažno želi otarasiti, kojeg zla,
kojeg bremena?
I onda sam te ukrala u mislima, znala sam da si mi sasvim blizu,
bliže no što imaš pojma, a ja ti to nikad neću niti reći.
Nikad je najljepša riječ za sabotažu.
23:37 Komentari (1)

<< Arhiva >>