Danielaland : Svevremenski let

ponedjeljak, 31.01.2022.

Sabota�a

31.1.
Zadnji sije�anjski dan ki�a, dosadna, spora, tiha ki�a,
izlazim van s onom majicom : do epic shit, ispod toga nosim majicu za tr�anje,
hladno je, ali ono �to me vu�e je moj novi smjer kojim sam krenula,
tko zna koliko sam puta ranije mijenjala svoja nastojanja, no ba� ovo mi je
dra�e od svih prethodnih,
to ja uvijek tako ka�em,
jer tako uvijek i je.
Ju�er sam otkrila da sam te nadopisala u zelenom starom dnevniku,
nisam to o�ekivala, jer je taj dnevnik pripadao jednoj pro�loj ljubavi,
jednoj jedanaestogodi�njoj iluziji, nema veze, nema veze,
osim �to ima veze, smatram li te klinom ili sam to ve� ranije obavila?
Pokisla sam, pa sam se sjetila mi�a.
Iz daljine sam vidjela plavo, i ja sam nosila (u ruci) plavo,
samo dvije sekunde i mahanje.
Kakve to veze ima s ovim ludilom u kojem sanjam jedno te isto lice,
no�ima?
Mo�da tek �to sam te i danas otkrila u starim kola�ima,
naznaka tebe, tvog budu�eg postojanja u mojim sekundama uzdaha i izdaha.
Legla sam u krevet, u topli krevet, odlu�ila sam odspavati pune dvadeset i �etiri minute,
zatim je ve� pao mrak, i kroz balkonska vrata ugledala sam kako je netko blizu brane
upalio veliki krijes,
Bo�e, koga se to netko tako sna�no �eli otarasiti, kojeg zla,
kojeg bremena?
I onda sam te ukrala u mislima, znala sam da si mi sasvim blizu,
bli�e no �to ima� pojma, a ja ti to nikad ne�u niti re�i.
Nikad je najljep�a rije� za sabota�u.

23:37 Komentari (1)

subota, 29.01.2022.

Stvaranje bajke

29.1.
Silina �elje sposobna je zaobi�i, slomiti, uni�titi bilo koju prepreku,
prona�i put, popeti se iznad zida, ili noktima izgrebati prolaz ako zatreba
silina �elje i predaje i vjerovanja
tako rijetko, tako rijetko se ona prona�e u sada
tik tak tik tak
�to to otkucava?
Ima li kraja ovim iznena�enjima
ponovno sli�na ruta, u druga�ije vrijeme,
�etrdeset i pet minuta s razli�itim introm i exitom
kasno pali�, ali me vidi�
ne zaboravlja� na svoju gestu
pitam se �ije su to trublje s neba si�le
koji an�eli nadogra�uju ovu scenografiju
ja samo �inim ono za �to sam se odlu�ila
a to je pratiti svoje vlastite tragove koje sam jednom prije ovog ro�enja
ostavila da se bolje sna�em u sada
kao �to su Ivica I Marica bacali mrvice kruha
ja sam bacala energetske okruglice
i sada dok ih tra�im, sve vi�e sam uzbu�enija �to ih pronalazim
jesi li gotova, znakovnim jezikom pita�?
odgovaram istim, jesam, jesam, ali nisam jo� s tobom,
s tobom tek zapo�injem i ovaj put se ne pla�im,
nemam sumnji, samo sam odlu�na i �iva
Sjedim, treperim, putujem na mjestu, kao da letim nad gradom,
ne uspijevam fotkati veli�anstveni zalazak sunca,
ali se glavom osvr�em prema njemu,
pratim ga
Odigrala sam sretne brojeve
odigrala sam sve �to sam mogla
za danas
a moja prekrasna kosa, vijorila je u kovr�ama
poigravala se s mojom novom odlu�nosti
kao da je znala da sam sada nau�ila prihva�ati novu stvarnost
ovu predivnu kakva je
Mo�e li sama biti najsretnija najsamija?
Sjedim i nije li fantasti�an osje�aj vidjeti, kako si pro�ao pored mene,
pa zastao na trenutak, zastao, pogledao me i iznenadio si se!
Dala bi milijun dolara da si sam sebe mogao vidjeti u tom trenutku!
Sretan i bezbri�an, poput nekog dje�arca kora�a� i gleda� me,
ne zna� �to bi rekao, ali zna� da �e� jednom morati re�i
svima onima koji su u ovoj igri igra�i, pa �ak i statistima,
kimnula sam ti glavom, i ti si meni, ne�to si promrmljao,
nisam te slu�ala, nastavila sam sjediti na mjestu i slu�ati glazbu,
da me ubije� ne sje�am se pjesme, jer ionako sam slikala tebe,
tebe kakvog te vidim, mo�da, pitam se, i ti to �ini� meni?
Sre�ono�a!
Imao si pjevan glas, tako si me pozdravio, kao da mi pjeva� pjesmu.
Znam ne susre�e� djevojke-�ene nalik meni, meni je to sasvim jasno.
I ima� tako veliki osmijeh na licu, da i �elim, ne bi ti ga imala srca oduzeti.
Tonem sve dalje i dalje i dalje od tebe, jer sam samo u sebi prisutna.
I ve� �u sti�i ku�i, ba� kao da ni�ta nije bilo.
Ni tr�anja, ni kupovanja novog platna, ni likovne mape za nove kola�e
Jedno je sigurno, vrijeme je za bajke u njih sam oduvijek ionako vjerovala
ali ponajvi�e i samo kad sam ih sama sebi stvarala.

23:07 Komentari (2)

petak, 28.01.2022.

Priznanja

26.1.
Koliko koraka treba da bi se stiglo do ljubavi, ljubavi?
Dva sata jedne obi�ne �etnje u kojoj sam se poku�ala prona�i,
ali mo�da, mo�da sam se malo vi�e izgubila,
znam da si se pitao : �to je radila posljednja dva sata,
s kime je bila, �to mi je �eljela re�i, a nije?
I ja sam se pitala ho�u li sti�i u pravo vrijeme,
samo se prepustiti.
Pro�la sam pored zaklju�ane crkve, kroz nepoznate
i do sada neistra�ene ulice,
opra�tala sam se sa starom sobom,
tamo gdje ja sada idem, tamo se pro�lost vi�e
ne�e nadogra�ivati,
ja nisam svoja pro�lost,
a ti si, ti si tek moja sada�njost.
Dubok uzdah.
I onda sam ti tiho govorila o svemu tko sam,
kako nemam razloga ostati, ali da bi ti, da bi mi ti mogao, ako to �eli�
ponuditi, samo jedan, ali dovoljno vrijedan,
ako bude� hrabar, ako bude� hrabar, ako bude� hrabar...
Samo da provjerim jesi li me �uo?
Ho�e li mi srce dati odgovor?
Ne �uje se...�to se ne �uje?
Tipkalo.
Ne treba se niti �uti, kada te ugledam, ja znam...
Ti si smotan, stvarno si smotan...
27.1.
Kad sam se probudila, bila sam budnija no ikada ranije.
Jedan dan u kojem se nije moglo vi�e prije�i preko priznanja.
Ovaj put �vrsto stojim iza sebe i dr�im se �vrsto da ne padnem.
Imam se!
Klupko od dekice, par filmova na netflixu, i nedostajanje.
Nisi stigao sun�anom stranom ulice, no dan je ionako bio siv,
dan u kojem se ispire sve, pali stara prtljaga.
Ja to mogu...�isto bijelo platno.
San...
28.1.
Ni�ta vi�e nije bilo dovoljno osim onoga �to je,
sve metafore kojima se slu�im da bi bila �to konkretnija,
a da bi ostavila sakriveno za nas oboje
za ono jednom
ponovno tenisice, ponovno utezi oko ru�nih zglobova, ponovno
oprema za tr�anje
ponovno tr�anje
bljesak
pozdrav, jedno obi�no mahanje i zvuk pozdrava
sedmo nebo
to�no �etrdeset pet minuta sunca u zalasku,
pa plavo-sivih oblaka
to�no �etrdeset pet minuta udisaja
a onda kao kad se podignu zavjese
poput Isusa poka�e� mi rukama
gotovo? zar je gotovo?
i smijem se, smijem se poput nevinog djeteta,
gotovo je, za danas ka�em na glas,
a ti me ne mo�e� �uti, ti si mala ikona...
vidim da se i ti smije�
vidim sve ono �to poku�avam ne vidjeti, jer ne znam gdje bi to trebalo sti�i,
u koji dio mene bi se to trebalo sliti?
i ma�e� mi, ma�em i ja tebi...
�ivim svoj roman pomi�ljam, �ivim svoje misli i rije�i,
�ivim i postojim
�to ima ljep�e od toga da i tebe dijelim sa samom sobom, ha?
priznaj mi !

23:07 Komentari (1)

utorak, 25.01.2022.

Nenastanjeni podstanar srca

(20.1-25.1.)
�etvrtak
Doba je vodenjaka zapo�elo s konkretnim podatkom,
u jedanaest sati i dvadeset minuta bila si tu i tu,
(mahao sam ti,
to ti ne�u re�i, ali samo stoga �to ti to nisi vidjela,)
(ali vidjela sam! vidjela sam i pitam se za�to si to pre�utio,
srami� li se, zar ti je neugodno, vidjela sam to dugo mahanje i
pogled uperen prema meni, no pretvarala sam se da ne vidim,
nisam bila sigurna, zar je to meni namjereno? nije li, je li ?!)
i sada se vra�a� ?
Ovdje nema ni�ega!
Znam, znam!
Pa ti mene prati�?
Smijeh.
Klupko vune.
�elim ti dobar tek, i ugodno sve �to ve� bude� radila.
Dubok uzdah i moje : haaaaah! (nemam pojma �emu to, �to sam time �eljela dokazati?)
Hvala i tebi isto, i tebi isto.
I duga�ko penjanje prema petku.
Korak po korak, trenutak uo�avanja, ni�ta vi�e, ba� ni�ta.
Ali trenutak u kojem sve zamre.
Posa�eno malo sjeme goru�ice.
(samo rije�i)
Subota.
Tulum, koji tulum, nigdje nema nikoga osim tog lica u mraku,
a tra�im ga, tra�im, no ne mogu jasno vidjeti,
pa se izgubim u glazbi.
Derem se na sav glas, kao pomahnitala Lo, ono moje alter ego,
�ini se kao da sam super junakinja,
mogu se popesti na Mount Everest!
Bu�enje.
Nedjelja.
Tjeskoba, pa uzimam boju za kosu i bojim je tre�i put u manje od mjesec dana,
�elim ne�to u�initi od ovoga �to je...
I onda poruka, kratka, jasna i precizna...
Tu i tu, sada...
Zaboravljam skoro sve �to bih trebala zaboraviti,
osim nekih sitnih koraka koji su skrenuli s pravoga puta, ali samo na trenutak,
i ve� sam odlu�na i spremna, u polumraku...
Prolazim, iznena�enje.
Tvoje je, a moje je.
�itav me Svemir voli, moj me �ivot voli.
Utopljena sam i plovim prema sr�i Toga Ne�ega.
Ponedjeljak...
Sedmica na lotu, �ekam u duga�kom repu i
odjednom s lijeve strane moga bi�a na trenutak
zasja� kroz sun�evu zraku koja prolazi ispred nas oboje,
i doti�e i tvoje i moje lice,
odlu�no me kao i uvijek pozdravlja�:
bok, bok!
Pa kupuje� naran�e, ili mi se samo tako �ini, pravim se da ne gledam.
�mirkam, i samo vidim jednog bijelog zeca sa �e�irom,
on dr�i sat i vrijeme ne postoji, a postoji...
Na mobitelu pu�tam po stoti put pjesmu :
Dosta da se pogledamo
Tko jo� zna za nju, pomi�ljam, trebala bih ti je ispustiti
na bijeli papiri� i zalijepiti za srce,
no to ne�u u�initi, samo stoga �to te jo� i ne poznajem.
Mi smo se naravno sreli, sreli smo se ve� milijun puta,
ali samo u vrtnji nepredvidivih okolnosti,
u vrtnji koja nas je spojila samo do to�ke unutarnje blizine,
a ostalo?
Tu jo� �ekamo obi�an stisak ruke.
No ti si mi sve bli�i, kao ma�ak koji ide oko vru�e ka�e!
Sve je ovo ve� smi�ljeno, izmi�ljeno.
Pri�a je ista, u zadnji tren, okretanje le�a.
I onda veseo smijeh, dvije �ene koje nisam vidjela godinama
ti se ponovno �udi� s kojom lako�om osvajam ljude,
ti misli� da sam svjetlost, i ja mislim da sam svjetlost,
ma tvoje hodaju�e sunce.
Brojne sitnice, brojni sitni tragovi, a onda sada u kojem
�u morati nestati, nestati, samo nestati...
Mahnem ti iz daljine, ti me pogleda� i ti meni mahne�,
ni sam nisi siguran zar te to usre�uje ili rastu�uje, jer
mi se opet nismo sreli, iako smo se susreli,
mi smo opet bili tako blizu, ali ostali smo na dva kraja svijeta,
bok, bok !
�iribu, �iriba!
Nestala je magija!
Sve je ovo samo dim, malo iluzije.
Vrijeme je spavanju.
Utorak
Iz sna u kojem si prao su�e u mom domu...
(moja stara kuhinja, hrpa tanjura i �a�a, sve si ure�ivao,
ja sam prolazila, ti bi me svaki put samo ovla�
dotaknuo dlanom, pri dnu le�a, ili me dohvatio za ruku,
no onda ipak, tek jedan jedini dugi zagrljaj,
kroz koji se vidi �itavo postojanje,
samo beskrajna toplina, meko�a i
vjerovanje...
Tvoj automobil krcat stvarima,
natovaren posu�em, odje�om, obu�om, antikvitetima,
sivi renault 4, Bo�e koja igrarija..
Ka�e� mi: hajde da te u�im voziti, imati �emo ispriku biti sami.
Ne sad, idi molim te, do�i �u, do�i...
a zapravo sam ti �eljela re�i da idem k moru,
da tamo moram biti...
U ruke si mi stavio toplu, krem majicu, svoju majicu,
da me �uva, umjesto tebe.
Bila sam ganuta, kao �to sam uvijek ganuta kad me
poku�avaju sa�uvati od mene same.)
Iz sna me trgnuo alarm
odmah sam znala da �u ponovno zakora�iti
korak ispred same sebe,
da �u morati osjetiti samo trenutak iskrene �elje.
Spremila sam se za tr�anje,
bila sam spremna napraviti par krugova oko igrali�ta,
bilo je toplo i bilo je hladno,
a onda je stigla vatra koja se nije �eljela ugasiti,
koja se nije mogla ugasiti,
vatra koja me obgrlila od glave do pete.
Ispred tebe istr�ala je srna,
nisi mogao svrnuti pogled,
tvoje prepone su bile pune �e�nje, �udnje i tajne,
o�i su ti se smijale kao da si izgubio razum,
fotografirala sam te za uspomenu.
Ti me tada uop�e nisi vidio.
A ja sam osjetila sve, svaku bol i svaki o�aj potopljen
u koracima kojima sam nestajala, a onda si me prestigao,
dao si mi znamen, krenula sam svojim putem,
kao �to uvijek kre�em, sama i ostavljena od sviju i svega.
Nenastanjeni podstanar srca.

21:27 Komentari (4)

srijeda, 19.01.2022.

San

Moja je mrvica, smijeh i treperenje
umrlo na jednom prstu,
na krugu boje sunca,
ma nema veze, sve to prolazi,
ma�e mi,
a ja ka�em, daj, ne gledaj me tako !
Nisam pojela medvjeda, nisi ni ti,
ali dao si zlato i kimnula sam ti,
sve je dobro, oboje moramo
spavati

21:57 Komentari (1)

petak, 14.01.2022.

Kolovrat

U kolovratu jednog jedinog dana, vrijeme koje te�e, a koje je uvijek nekako isto.
Isto dobro i opipljivo, konkretno.
Moj plan i zahtjev, za�injen je sa znamenjem koje se samo nametnulo,
ili su to samo meni naklonjeni bogovi, a mo�da je to tek zakon �elja,
istinskih �elja.
Odluka koja je stvorena u ponedjeljak, rasplela se poput najdulje pletenice u petak.
U pet dana, pet puta i nijedan krivi, �to god sam u�inila, dovelo me do to�ke u kojoj
sam osjetila samo silnu radost i plutanje.
Nikada sli�no, nikada ovako druga�ije, nikada ova mirno�a, ova predaja i ovaj val
koji samo nosi i ni�ta on ne raznosi, ba� ni�ta, samo udaljava od svega �to bilo je,
a bilo je uvijek nekako krivo, i stoga sam uvijek osje�ala teret oko zglobova,
teret tih nekih moranja davanja, tih nekih �aljenja i sa�aljenja, tih nekih
nametnutih o�ekivanja, a sada eto korak po korak, kora�am istovremeno svim svjetovima,
i osje�am taj trenutak u kojem sam poput upla�enog ma�i�a zakora�ila u tu modrinu
koja se uvijek kre�e i nikada se ne zaustavlja, ne zapravo.

(u zagradama je skrovito, to je poput mekog prekriva�a...
poku�avam izbje�i opasnost, ne fizi�ku, to je mnogo vi�e od toga, poku�avam
izokrenuti vrijeme u kojem se kre�em, i ujutro mi to polazi za rukom,
odra�ujem to vje�to, slalomski, �unjevi nisu poko�eni, a ja vje�to sti�em na cilj.
a kad se stigne na cilj, i kad se pogleda druga staza, to je jednostavno dovoljno da
krv zakola �ilama i onda, onda �eli� krenuti ponovno...ima� samo sat i dvadeset minuta,
i kre�e�, tri, dva, jedan...ali ne, staza ima o�te�enje, prekidamo vo�nju, trebamo bolje uvjete,
odbacujem sa sebe sumnju i ve� znam da �u prona�i opciju...
tek je, jo� ima vremena, ima, ali to je tako, to tako mora biti...
I mozak po obi�aju surfa milijardu na sat, sad znam �to mi je �initi, vi�e nije bitno,
ni�ta i nitko, otklju�avam zaslon mobitela, tra�im nju, pi�em joj i ve� znam da �e pristati,
biti �e suu�esnik, dogovoreno je...odahnula sam...
ve� je tad i jurim toliko brzo da sam zalupila vratima za sobom, kao da mi o tome ovisi �ivot,
kao da �elim prodrmati samu sebe do temelja, i dok dolazim do pola ulice, shva�am,
shva�am, govori mi susjeda prolaznica, bus je oti�ao, oti�ao je...gledam na sat, 2 minute ranije,
kako je mogao krenuti 2 minute ranije ?
ispod mene se odjednom otvaraju velika zemljana usta i gutaju me...
netko je �arobnim �tapi�em odredio da �e to biti ipak sada,
ne sat vremena kasnije, sa za�titnim omota�em oko mene, ve� sada ovoga trena Daniela...
bez panike, sve je bez panike, �udno, ba� �udno, samo uzbu�enje...i onda...
rije�i/zahvala/ispunjenje/treperenje i adele easy on me
nikada se nisam osje�ala lak�om, kao da sam oblak, jastuk, pjenica...
i ritam je dana ponovno nekako uspostavljen...taj pogled, mnogo tog pogleda, i jo� tog pogleda...jo� i nakon svih jo�!
i eto ve� eto pijemo kavu, nas dvije. smijemo se. sti�i �e eto ponovno.
hop, kao rukom odvojena od ulice do ulice, sada sam smje�tena na par metara od toga svega.
isto je mjesto, a sasvim je drugi scenarij...samo pogled, pogled, pogled...
uzdi�em i samo sanjam...
tjedan u kojem je i vrijeme hoda promijenjeno kako bih te imala vi�e za sebe,
samo jedan tjedan, ro�endanski tjedan
tjedan u kojem je Alisa �ivjela Danielu, a Daniela nju
�ekam svoj krevet u koji �u le�i skinuta od svega izvan ovoga, �to je u meni...
o ostalom �u pri�ati u sebi...)

23:17 Komentari (2)

srijeda, 12.01.2022.

Alkemi�arka

Te�ko odlijepljena od kreveta, u �arapama tapkam po parketu,
govorim si :
samo trideset minuta vremena,
pobogu, ima� samo trideset minuta vremena da dovede� stvari u red,
sve�enik.
Jo� uvijek ga pu�tam u ku�u, to je kao neki sveti �in u spomen na
moju baku i na mog djeda, otrpim, to je ionako samo par minutica
dobrih �elja, jako dobrih �elja.
I onda stigne sve�enik, ka�e : imate sre�e, �upnik je u zadnji tren promijenio
raspored, ina�e bi va�a ulica bila zadnja,
smije�no je, znam i on se zove mojim imenom, ali sa j.
�arolije koje nikada zapravo ne prestaju i kad se �ine da su ostale spavati
pod mojim poplunom.
Nikita laje i tr�i ko blesava, prekrasan bijeli pas,
on sad �ivi na mojoj adresi, a nije moj.
Ovdje su sad i Dubrov�ani, nova obitelj koja nije moja.
Samo su podstanari, samo su sustanari, samo su o�ivjeli
bakin stan.
Navikavam se. Nije lo�e, dobro je.
Volim ljude s mora i njihov govor, more se preselilo u Zagreb.
A onda, iznenada ja i ona, spustimo se niz ulicu,
pa ugledamo to lice;
dobar tek pomislim, dobar tek ne govorim, dobar tek �elim.
Povu�em se brzo i ona mi kasnije govori,
pobjegao je pogled, pobjegao, tamo za tobom...
Neka je pomi�ljam,
danas,
danas je produ�etak na ju�er, pa hitro promi�ljam,
to �u u�initi.
Ne�u u�initi, ma ho�u, u�initi �u to !
I ve� znam, jer me noge nose, ruke me vode i otvaram svoju �krinju s blagom,
tra�im modri papir i ve� pi�em i pi�em i ne prestajem pisati...
I u tren biva sve gotovo.
Kad je odlu�eno, odlu�eno je, uvijek je odlu�eno kad je odlu�eno.
Pomi�ljam, pa ja sam ju�er jela ro�endansku tortu, ba� ju�er,
a nije ni moja, ni tvoja, ni njegova, ni ni�ija.
Wooow!
Koja debela telepatija !
I dje�je me ruke vode, treperim u prozirnim tenisicama, mislim da sam
negdje, otprilike par metara iznad same sebe.
Dubok uzdah, izdah, smijemo se.
Srami� li se ?! Jel ti neugodno ?!
Ne, ba� nimalo, nimalo ne, samo �ekam, �ekam, �ekam.
I stigne trenutak, zabljesne ta modrina, zaobilazim nekog starca,
po�elim mu sretan put i dovi�enja, zahvalim mu se �to mi slu�i poput �tapa za podupiranje,
podupire on moje snove i sanjarije, a ne zna, ni�emu on ne�e svjedo�iti osim
toj prolaznosti drhtaja.
U�injeno je, polo�eno zlatno na bijelo.
Miruje, spava, no ipak nastala je zbrka, ju�er ju je u�inila Nikita u�av�i u bus,
kroz zadnja vrata i �eljela je tako ostati, otputovati negdje drugdje,
ali moj ju je glas dozvao : Niki, Niki, Niki...
Bo�e, ja sam pre�la u neku drugu dimenziju !
I danas ja stvaram samo bljesak sunca na modrom,
mala dnevna nepodop�tina, nitko ne zna, a svijet zna.
Okrenem se prema brdu i krenem se penjati visoko,
nebo me mazi, iza sebe samo za�ujem zvuk koji upozorava,
zvuk koji daje na znanje, ti si, to si ti i to, to, to...
I prst upozorenja, kao da me toplo naru�je kori,
bila si nesta�na djevoj�ica, ali ti si jo� uvijek, jo� uvijek, jo� uvijek

najsvojaljubav, vjerenicama�te i treperilicasnage

nepokorena od svijeta koji �ivi izvan tebe,
jo� uvijek si, jo� uvijek si, jo� uvijek si
ona koja vodi ljubav sa snom i opra�tam ti,
opra�tam ti �to si me u�inila tobom.

22:57 Komentari (2)

utorak, 11.01.2022.

11.1.

Ro�endan na koji sam prvo uranila, pa zakasnila.
Sve je to zbog sna od ju�er, od onog u kojem sam vidjela tog nepoznatog �ovjeka,
sme�i sako, sme�e hla�e, sme�e cipele,
a onda, onda kad je tu�a ruka u du�anu posegnula za �estitkom,
zavijorila je kao jasan znak, upravo ta; sme�e cipele iz sna.
Na trenutak sam izgubila dah, osje�ala sam se kako se �itav svijet zavrtio,
a ja sam eto tu u trenutku i primam u dlan jasan znak.
Mala svakodnevna magija i �arolija.
Sve se to nastanilo u tom jasnom pogledu koji ka�e: vjeruj mi.
I ja po dobrom obi�aju vjerujem, pa se smijem divljim patkama, vjeverici,
jednoj jedinoj procvaloj crvenoj ru�i i rukavici na ogradi koja mi ma�e umjesto
�ivog �ovjeka.
I malo za�mirim na tren i sve se ponovno vidi, radnja se odvija,
imam svoje privatno kino.
Samo je jedan gledatelj ja, i taj se film editira svaki puta ba� onoliko koliko je
uistinu potrebno da se dovede do savr�enstva.
Ju�er sam bila vila i pobjegla sam na zvuk koji je zagrlio ulicu,
i zato sam danas zakasnila na ro�endan,
zakasnila sam na svoje vlastite rije�i koje sam izrekla prije tjedan dana.
Re�i ne�to unaprijed, otkazati ne�to unazad...

Sretan ti ro�endan...

23:07 Komentari (3)

<< Prethodni mjesec | Sljede�i mjesec >>

Blog pi�e :
Daniela Trputec
Copyright �

<	sije�anj, 2022					>
P	U	S	�	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Datum i vrijeme prvog posta:
25.04.2006. (20:05)

Ako netko svrati, upravo je 2021god
po�etak jednog novog pisanja,
jednog novog svijeta
koji me obuzima sasvim!
Ovo je po prvi put u mom �ivotu
da pi�em isklju�ivo za samu sebe,
jer i pi�em samoj sebi, u svim oblicima,
igram se i kreiram, zabavljam,
ostvarujem sve �to mi drugi nisu dali,
jer ni ja njima nisam dala!
Nisam bila dovoljno JA,
uvijek su mi drugi bili ispred mene same !
Ne zanimaju me biv�e ljubavi,
biv�i neuspjesi, ne obra�am se nikome
osim �ovjeku kojeg stvaram.
Stvaram i sebe i njega u SADA...
Koliko je on stvaran i ho�e li sti�i
saznati �emo na kraju ovog puta!

Ako je netko voljan kupiti
u V.b.z.u se mo�e, a i
putem interneta:

Glasovi ispod povr�ine
A.Majeti� & D. Trputec

Pisanje je propadanje kroz sebe
i pad na dno sebe

knjige su moje ljubavnice, moji svjetovi, moje carstvo, tu je onaj najkrhkiji dio mene, najcisci, najvrijedniji, od tuda potjecem, to je moja krv i moj dnk,tu mogu pobijediti svoje tame, od tuda crpim snagu za zivot u reali, medu ljudima...moj istinski zemaljski pocetak i kraj...

Tamna strana