subota, 29.01.2022.

Stvaranje bajke





29.1.
Silina želje sposobna je zaobići, slomiti, uništiti bilo koju prepreku,
pronaći put, popeti se iznad zida, ili noktima izgrebati prolaz ako zatreba
silina želje i predaje i vjerovanja
tako rijetko, tako rijetko se ona pronađe u sada
tik tak tik tak
što to otkucava?
Ima li kraja ovim iznenađenjima
ponovno slična ruta, u drugačije vrijeme,
četrdeset i pet minuta s različitim introm i exitom
kasno pališ, ali me vidiš
ne zaboravljaš na svoju gestu
pitam se čije su to trublje s neba sišle
koji anđeli nadograđuju ovu scenografiju
ja samo činim ono za što sam se odlučila
a to je pratiti svoje vlastite tragove koje sam jednom prije ovog rođenja
ostavila da se bolje snađem u sada
kao što su Ivica I Marica bacali mrvice kruha
ja sam bacala energetske okruglice
i sada dok ih tražim, sve više sam uzbuđenija što ih pronalazim
jesi li gotova, znakovnim jezikom pitaš?
odgovaram istim, jesam, jesam, ali nisam još s tobom,
s tobom tek započinjem i ovaj put se ne plašim,
nemam sumnji, samo sam odlučna i živa
Sjedim, treperim, putujem na mjestu, kao da letim nad gradom,
ne uspijevam fotkati veličanstveni zalazak sunca,
ali se glavom osvrćem prema njemu,
pratim ga
Odigrala sam sretne brojeve
odigrala sam sve što sam mogla
za danas
a moja prekrasna kosa, vijorila je u kovrčama
poigravala se s mojom novom odlučnosti
kao da je znala da sam sada naučila prihvaćati novu stvarnost
ovu predivnu kakva je
Može li sama biti najsretnija najsamija?
Sjedim i nije li fantastičan osjećaj vidjeti, kako si prošao pored mene,
pa zastao na trenutak, zastao, pogledao me i iznenadio si se!
Dala bi milijun dolara da si sam sebe mogao vidjeti u tom trenutku!
Sretan i bezbrižan, poput nekog dječarca koračaš i gledaš me,
ne znaš što bi rekao, ali znaš da ćeš jednom morati reći
svima onima koji su u ovoj igri igrači, pa čak i statistima,
kimnula sam ti glavom, i ti si meni, nešto si promrmljao,
nisam te slušala, nastavila sam sjediti na mjestu i slušati glazbu,
da me ubiješ ne sjećam se pjesme, jer ionako sam slikala tebe,
tebe kakvog te vidim, možda, pitam se, i ti to činiš meni?
Srećonoša!
Imao si pjevan glas, tako si me pozdravio, kao da mi pjevaš pjesmu.
Znam ne susrećeš djevojke-žene nalik meni, meni je to sasvim jasno.
I imaš tako veliki osmijeh na licu, da i želim, ne bi ti ga imala srca oduzeti.
Tonem sve dalje i dalje i dalje od tebe, jer sam samo u sebi prisutna.
I već ću stići kući, baš kao da ništa nije bilo.
Ni trčanja, ni kupovanja novog platna, ni likovne mape za nove kolaže
Jedno je sigurno, vrijeme je za bajke u njih sam oduvijek ionako vjerovala
ali ponajviše i samo kad sam ih sama sebi stvarala.
23:07 Komentari (2)

<< Arhiva >>