petak, 28.01.2022.

Priznanja





26.1.
Koliko koraka treba da bi se stiglo do ljubavi, ljubavi?
Dva sata jedne obične šetnje u kojoj sam se pokušala pronaći,
ali možda, možda sam se malo više izgubila,
znam da si se pitao : što je radila posljednja dva sata,
s kime je bila, što mi je željela reći, a nije?
I ja sam se pitala hoću li stići u pravo vrijeme,
samo se prepustiti.
Prošla sam pored zaključane crkve, kroz nepoznate
i do sada neistražene ulice,
opraštala sam se sa starom sobom,
tamo gdje ja sada idem, tamo se prošlost više
neće nadograđivati,
ja nisam svoja prošlost,
a ti si, ti si tek moja sadašnjost.
Dubok uzdah.
I onda sam ti tiho govorila o svemu tko sam,
kako nemam razloga ostati, ali da bi ti, da bi mi ti mogao, ako to želiš
ponuditi, samo jedan, ali dovoljno vrijedan,
ako budeš hrabar, ako budeš hrabar, ako budeš hrabar...
Samo da provjerim jesi li me čuo?
Hoće li mi srce dati odgovor?
Ne čuje se...što se ne čuje?
Tipkalo.
Ne treba se niti čuti, kada te ugledam, ja znam...
Ti si smotan, stvarno si smotan...
27.1.
Kad sam se probudila, bila sam budnija no ikada ranije.
Jedan dan u kojem se nije moglo više prijeći preko priznanja.
Ovaj put čvrsto stojim iza sebe i držim se čvrsto da ne padnem.
Imam se!
Klupko od dekice, par filmova na netflixu, i nedostajanje.
Nisi stigao sunčanom stranom ulice, no dan je ionako bio siv,
dan u kojem se ispire sve, pali stara prtljaga.
Ja to mogu...čisto bijelo platno.
San...
28.1.
Ništa više nije bilo dovoljno osim onoga što je,
sve metafore kojima se služim da bi bila što konkretnija,
a da bi ostavila sakriveno za nas oboje
za ono jednom
ponovno tenisice, ponovno utezi oko ručnih zglobova, ponovno
oprema za trčanje
ponovno trčanje
bljesak
pozdrav, jedno obično mahanje i zvuk pozdrava
sedmo nebo
točno četrdeset pet minuta sunca u zalasku,
pa plavo-sivih oblaka
točno četrdeset pet minuta udisaja
a onda kao kad se podignu zavjese
poput Isusa pokažeš mi rukama
gotovo? zar je gotovo?
i smijem se, smijem se poput nevinog djeteta,
gotovo je, za danas kažem na glas,
a ti me ne možeš čuti, ti si mala ikona...
vidim da se i ti smiješ
vidim sve ono što pokušavam ne vidjeti, jer ne znam gdje bi to trebalo stići,
u koji dio mene bi se to trebalo sliti?
i mašeš mi, mašem i ja tebi...
živim svoj roman pomišljam, živim svoje misli i riječi,
živim i postojim
što ima ljepše od toga da i tebe dijelim sa samom sobom, ha?
priznaj mi !
23:07 Komentari (1)

<< Arhiva >>