|
(20.1-25.1.)
Četvrtak
Doba je vodenjaka započelo s konkretnim podatkom,
u jedanaest sati i dvadeset minuta bila si tu i tu,
(mahao sam ti,
to ti neću reći, ali samo stoga što ti to nisi vidjela,)
(ali vidjela sam! vidjela sam i pitam se zašto si to prešutio,
sramiš li se, zar ti je neugodno, vidjela sam to dugo mahanje i
pogled uperen prema meni, no pretvarala sam se da ne vidim,
nisam bila sigurna, zar je to meni namjereno? nije li, je li ?!)
i sada se vraćaš ?
Ovdje nema ničega!
Znam, znam!
Pa ti mene pratiš?
Smijeh.
Klupko vune.
Želim ti dobar tek, i ugodno sve što već budeš radila.
Dubok uzdah i moje : haaaaah! (nemam pojma čemu to, što sam time željela dokazati?)
Hvala i tebi isto, i tebi isto.
I dugačko penjanje prema petku.
Korak po korak, trenutak uočavanja, ništa više, baš ništa.
Ali trenutak u kojem sve zamre.
Posađeno malo sjeme gorušice.
(samo riječi)
Subota.
Tulum, koji tulum, nigdje nema nikoga osim tog lica u mraku,
a tražim ga, tražim, no ne mogu jasno vidjeti,
pa se izgubim u glazbi.
Derem se na sav glas, kao pomahnitala Lo, ono moje alter ego,
čini se kao da sam super junakinja,
mogu se popesti na Mount Everest!
Buđenje.
Nedjelja.
Tjeskoba, pa uzimam boju za kosu i bojim je treći put u manje od mjesec dana,
želim nešto učiniti od ovoga što je...
I onda poruka, kratka, jasna i precizna...
Tu i tu, sada...
Zaboravljam skoro sve što bih trebala zaboraviti,
osim nekih sitnih koraka koji su skrenuli s pravoga puta, ali samo na trenutak,
i već sam odlučna i spremna, u polumraku...
Prolazim, iznenađenje.
Tvoje je, a moje je.
Čitav me Svemir voli, moj me Život voli.
Utopljena sam i plovim prema srži Toga Nečega.
Ponedjeljak...
Sedmica na lotu, čekam u dugačkom repu i
odjednom s lijeve strane moga bića na trenutak
zasjaš kroz sunčevu zraku koja prolazi ispred nas oboje,
i dotiče i tvoje i moje lice,
odlučno me kao i uvijek pozdravljaš:
bok, bok!
Pa kupuješ naranče, ili mi se samo tako čini, pravim se da ne gledam.
Žmirkam, i samo vidim jednog bijelog zeca sa šeširom,
on drži sat i vrijeme ne postoji, a postoji...
Na mobitelu puštam po stoti put pjesmu :
Dosta da se pogledamo
Tko još zna za nju, pomišljam, trebala bih ti je ispustiti
na bijeli papirić i zalijepiti za srce,
no to neću učiniti, samo stoga što te još i ne poznajem.
Mi smo se naravno sreli, sreli smo se već milijun puta,
ali samo u vrtnji nepredvidivih okolnosti,
u vrtnji koja nas je spojila samo do točke unutarnje blizine,
a ostalo?
Tu još čekamo običan stisak ruke.
No ti si mi sve bliži, kao mačak koji ide oko vruće kaše!
Sve je ovo već smišljeno, izmišljeno.
Priča je ista, u zadnji tren, okretanje leđa.
I onda veseo smijeh, dvije žene koje nisam vidjela godinama
ti se ponovno čudiš s kojom lakoćom osvajam ljude,
ti misliš da sam svjetlost, i ja mislim da sam svjetlost,
ma tvoje hodajuće sunce.
Brojne sitnice, brojni sitni tragovi, a onda sada u kojem
ću morati nestati, nestati, samo nestati...
Mahnem ti iz daljine, ti me pogledaš i ti meni mahneš,
ni sam nisi siguran zar te to usrećuje ili rastužuje, jer
mi se opet nismo sreli, iako smo se susreli,
mi smo opet bili tako blizu, ali ostali smo na dva kraja svijeta,
bok, bok !
Čiribu, čiriba!
Nestala je magija!
Sve je ovo samo dim, malo iluzije.
Vrijeme je spavanju.
Utorak
Iz sna u kojem si prao suđe u mom domu...
(moja stara kuhinja, hrpa tanjura i čaša, sve si uređivao,
ja sam prolazila, ti bi me svaki put samo ovlaš
dotaknuo dlanom, pri dnu leđa, ili me dohvatio za ruku,
no onda ipak, tek jedan jedini dugi zagrljaj,
kroz koji se vidi čitavo postojanje,
samo beskrajna toplina, mekoća i
vjerovanje...
Tvoj automobil krcat stvarima,
natovaren posuđem, odjećom, obućom, antikvitetima,
sivi renault 4, Bože koja igrarija..
Kažeš mi: hajde da te učim voziti, imati ćemo ispriku biti sami.
Ne sad, idi molim te, doći ću, doći...
a zapravo sam ti željela reći da idem k moru,
da tamo moram biti...
U ruke si mi stavio toplu, krem majicu, svoju majicu,
da me čuva, umjesto tebe.
Bila sam ganuta, kao što sam uvijek ganuta kad me
pokušavaju sačuvati od mene same.)
Iz sna me trgnuo alarm
odmah sam znala da ću ponovno zakoračiti
korak ispred same sebe,
da ću morati osjetiti samo trenutak iskrene želje.
Spremila sam se za trčanje,
bila sam spremna napraviti par krugova oko igrališta,
bilo je toplo i bilo je hladno,
a onda je stigla vatra koja se nije željela ugasiti,
koja se nije mogla ugasiti,
vatra koja me obgrlila od glave do pete.
Ispred tebe istrčala je srna,
nisi mogao svrnuti pogled,
tvoje prepone su bile pune čežnje, žudnje i tajne,
oči su ti se smijale kao da si izgubio razum,
fotografirala sam te za uspomenu.
Ti me tada uopće nisi vidio.
A ja sam osjetila sve, svaku bol i svaki očaj potopljen
u koracima kojima sam nestajala, a onda si me prestigao,
dao si mi znamen, krenula sam svojim putem,
kao što uvijek krećem, sama i ostavljena od sviju i svega.
Nenastanjeni podstanar srca.
|
