|
U kolovratu jednog jedinog dana, vrijeme koje teče, a koje je uvijek nekako isto.
Isto dobro i opipljivo, konkretno.
Moj plan i zahtjev, začinjen je sa znamenjem koje se samo nametnulo,
ili su to samo meni naklonjeni bogovi, a možda je to tek zakon želja,
istinskih želja.
Odluka koja je stvorena u ponedjeljak, rasplela se poput najdulje pletenice u petak.
U pet dana, pet puta i nijedan krivi, što god sam učinila, dovelo me do točke u kojoj
sam osjetila samo silnu radost i plutanje.
Nikada slično, nikada ovako drugačije, nikada ova mirnoća, ova predaja i ovaj val
koji samo nosi i ništa on ne raznosi, baš ništa, samo udaljava od svega što bilo je,
a bilo je uvijek nekako krivo, i stoga sam uvijek osjećala teret oko zglobova,
teret tih nekih moranja davanja, tih nekih žaljenja i sažaljenja, tih nekih
nametnutih očekivanja, a sada eto korak po korak, koračam istovremeno svim svjetovima,
i osjećam taj trenutak u kojem sam poput uplašenog mačića zakoračila u tu modrinu
koja se uvijek kreče i nikada se ne zaustavlja, ne zapravo.
(u zagradama je skrovito, to je poput mekog prekrivača...
pokušavam izbjeći opasnost, ne fizičku, to je mnogo više od toga, pokušavam
izokrenuti vrijeme u kojem se krećem, i ujutro mi to polazi za rukom,
odrađujem to vješto, slalomski, čunjevi nisu pokošeni, a ja vješto stižem na cilj.
a kad se stigne na cilj, i kad se pogleda druga staza, to je jednostavno dovoljno da
krv zakola žilama i onda, onda želiš krenuti ponovno...imaš samo sat i dvadeset minuta,
i krećeš, tri, dva, jedan...ali ne, staza ima oštećenje, prekidamo vožnju, trebamo bolje uvjete,
odbacujem sa sebe sumnju i već znam da ću pronaći opciju...
tek je, još ima vremena, ima, ali to je tako, to tako mora biti...
I mozak po običaju surfa milijardu na sat, sad znam što mi je činiti, više nije bitno,
ništa i nitko, otključavam zaslon mobitela, tražim nju, pišem joj i već znam da će pristati,
biti će suučesnik, dogovoreno je...odahnula sam...
već je tad i jurim toliko brzo da sam zalupila vratima za sobom, kao da mi o tome ovisi život,
kao da želim prodrmati samu sebe do temelja, i dok dolazim do pola ulice, shvaćam,
shvaćam, govori mi susjeda prolaznica, bus je otišao, otišao je...gledam na sat, 2 minute ranije,
kako je mogao krenuti 2 minute ranije ?
ispod mene se odjednom otvaraju velika zemljana usta i gutaju me...
netko je čarobnim štapićem odredio da će to biti ipak sada,
ne sat vremena kasnije, sa zaštitnim omotačem oko mene, već sada ovoga trena Daniela...
bez panike, sve je bez panike, čudno, baš čudno, samo uzbuđenje...i onda...
riječi/zahvala/ispunjenje/treperenje i adele easy on me
nikada se nisam osjećala lakšom, kao da sam oblak, jastuk, pjenica...
i ritam je dana ponovno nekako uspostavljen...taj pogled, mnogo tog pogleda, i još tog pogleda...još i nakon svih još!
i eto već eto pijemo kavu, nas dvije. smijemo se. stići će eto ponovno.
hop, kao rukom odvojena od ulice do ulice, sada sam smještena na par metara od toga svega.
isto je mjesto, a sasvim je drugi scenarij...samo pogled, pogled, pogled...
uzdišem i samo sanjam...
tjedan u kojem je i vrijeme hoda promijenjeno kako bih te imala više za sebe,
samo jedan tjedan, rođendanski tjedan
tjedan u kojem je Alisa živjela Danielu, a Daniela nju
čekam svoj krevet u koji ću leći skinuta od svega izvan ovoga, što je u meni...
o ostalom ću pričati u sebi...)
|
