|
Teško odlijepljena od kreveta, u čarapama tapkam po parketu,
govorim si :
samo trideset minuta vremena,
pobogu, imaš samo trideset minuta vremena da dovedeš stvari u red,
svećenik.
Još uvijek ga puštam u kuću, to je kao neki sveti čin u spomen na
moju baku i na mog djeda, otrpim, to je ionako samo par minutica
dobrih želja, jako dobrih želja.
I onda stigne svećenik, kaže : imate sreće, župnik je u zadnji tren promijenio
raspored, inače bi vaša ulica bila zadnja,
smiješno je, znam i on se zove mojim imenom, ali sa j.
Čarolije koje nikada zapravo ne prestaju i kad se čine da su ostale spavati
pod mojim poplunom.
Nikita laje i trči ko blesava, prekrasan bijeli pas,
on sad živi na mojoj adresi, a nije moj.
Ovdje su sad i Dubrovčani, nova obitelj koja nije moja.
Samo su podstanari, samo su sustanari, samo su oživjeli
bakin stan.
Navikavam se. Nije loše, dobro je.
Volim ljude s mora i njihov govor, more se preselilo u Zagreb.
A onda, iznenada ja i ona, spustimo se niz ulicu,
pa ugledamo to lice;
dobar tek pomislim, dobar tek ne govorim, dobar tek želim.
Povučem se brzo i ona mi kasnije govori,
pobjegao je pogled, pobjegao, tamo za tobom...
Neka je pomišljam,
danas,
danas je produžetak na jučer, pa hitro promišljam,
to ću učiniti.
Neću učiniti, ma hoću, učiniti ću to !
I već znam, jer me noge nose, ruke me vode i otvaram svoju škrinju s blagom,
tražim modri papir i već pišem i pišem i ne prestajem pisati...
I u tren biva sve gotovo.
Kad je odlučeno, odlučeno je, uvijek je odlučeno kad je odlučeno.
Pomišljam, pa ja sam jučer jela rođendansku tortu, baš jučer,
a nije ni moja, ni tvoja, ni njegova, ni ničija.
Wooow!
Koja debela telepatija !
I dječje me ruke vode, treperim u prozirnim tenisicama, mislim da sam
negdje, otprilike par metara iznad same sebe.
Dubok uzdah, izdah, smijemo se.
Sramiš li se ?! Jel ti neugodno ?!
Ne, baš nimalo, nimalo ne, samo čekam, čekam, čekam.
I stigne trenutak, zabljesne ta modrina, zaobilazim nekog starca,
poželim mu sretan put i doviđenja, zahvalim mu se što mi služi poput štapa za podupiranje,
podupire on moje snove i sanjarije, a ne zna, ničemu on neće svjedočiti osim
toj prolaznosti drhtaja.
Učinjeno je, položeno zlatno na bijelo.
Miruje, spava, no ipak nastala je zbrka, jučer ju je učinila Nikita ušavši u bus,
kroz zadnja vrata i željela je tako ostati, otputovati negdje drugdje,
ali moj ju je glas dozvao : Niki, Niki, Niki...
Bože, ja sam prešla u neku drugu dimenziju !
I danas ja stvaram samo bljesak sunca na modrom,
mala dnevna nepodopština, nitko ne zna, a svijet zna.
Okrenem se prema brdu i krenem se penjati visoko,
nebo me mazi, iza sebe samo začujem zvuk koji upozorava,
zvuk koji daje na znanje, ti si, to si ti i to, to, to...
I prst upozorenja, kao da me toplo naručje kori,
bila si nestašna djevojčica, ali ti si još uvijek, još uvijek, još uvijek
najsvojaljubav, vjerenicamašte i treperilicasnage
nepokorena od svijeta koji živi izvan tebe,
još uvijek si, još uvijek si, još uvijek si
ona koja vodi ljubav sa snom i opraštam ti,
opraštam ti što si me učinila tobom.
|