|
U kasnoj se jesni na ulicama pronalaze slučajni koraci, to su oni koji nemaju pravi smjer,
to je smjer koji traži nešto, a on sam ne zna što to točno traži, samo se s njime ide,
u njeg se prepušta i tako se napreduje,
da to je napredak, jer ide se negdje, gdje se još nije išlo, gdje se ranije nije svrnuo pogled,
riječ, namjera.
I uhvatim taj pogled, koji ne pamtim, niti boju, niti notu, ne pamtim ništa,
jer u tom trenutku kao da sam u izmaglici.
S čime ili s kime se suočavam?
Uhvatim se umivena toplinom i čežnjom, pa zažmirim,
hirovitost pospremim u džep, pa milujem kažiprstom prsten na palcu,
smirujem se.
Duboko dišem, šest sporih udaha, šest sporih izdaha,
ritam srca se ujednačava, osjećam se dobro, a sve u meni pleše i luduje.
Pomišljam što ću reći, što ću vikati na sav glas, ali ova maska, ova maska ta pregrada
između svih nas, olakšava stvar.
Reći ću samo nešto sažeto, kratko, nešto neodređeno, nešto što će mi pasti na um
u točno trideset sekundi...
Želim ti ugodan dan...iako mi odgovaraš, ne čujem te ništa, baš ništa, nisam shvatila zašto je to tako,
kao da je bitna samo moja riječ...
Danas je baš loš dan, loš dan...vidim da ti je žao i ne znaš što bi, koju bi lastu ukrao da je smjestiš
u moju kosu, kao u gnijezdo, pa da poletimo skupa.
Kažeš mi nešto lijepo, znam da je lijepo, jer to čujem po tonu tvoga glasa,
prekrižim se srcem i pomislim : čovjek koji je poput aranžmana na lijesu.
Zahvalim se u sebi i put pod noge.
Dobro sam, vjerna sebi i svojim klimavim nadama, ali snovi, snovi su veliki i maze me,
maze poput moga mora...
I mislim samo o moru, moru, moru...
|