Danielaland : Svevremenski let

U kasnoj se jesni na ulicama pronalaze sluèajni koraci, to su oni koji nemaju pravi smjer,
to je smjer koji traži nešto, a on sam ne zna što to toèno traži, samo se s njime ide,
u njeg se prepušta i tako se napreduje,
da to je napredak, jer ide se negdje, gdje se još nije išlo, gdje se ranije nije svrnuo pogled,
rijeè, namjera.
I uhvatim taj pogled, koji ne pamtim, niti boju, niti notu, ne pamtim ništa,
jer u tom trenutku kao da sam u izmaglici.
S èime ili s kime se suoèavam?
Uhvatim se umivena toplinom i èežnjom, pa zažmirim,
hirovitost pospremim u džep, pa milujem kažiprstom prsten na palcu,
smirujem se.
Duboko dišem, šest sporih udaha, šest sporih izdaha,
ritam srca se ujednaèava, osjeæam se dobro, a sve u meni pleše i luduje.
Pomišljam što æu reæi, što æu vikati na sav glas, ali ova maska, ova maska ta pregrada
izmeðu svih nas, olakšava stvar.
Reæi æu samo nešto sažeto, kratko, nešto neodreðeno, nešto što æe mi pasti na um
u toèno trideset sekundi...
Želim ti ugodan dan...iako mi odgovaraš, ne èujem te ništa, baš ništa, nisam shvatila zašto je to tako,
kao da je bitna samo moja rijeè...
Danas je baš loš dan, loš dan...vidim da ti je žao i ne znaš što bi, koju bi lastu ukrao da je smjestiš
u moju kosu, kao u gnijezdo, pa da poletimo skupa.
Kažeš mi nešto lijepo, znam da je lijepo, jer to èujem po tonu tvoga glasa,
prekrižim se srcem i pomislim : èovjek koji je poput aranžmana na lijesu.
Zahvalim se u sebi i put pod noge.
Dobro sam, vjerna sebi i svojim klimavim nadama, ali snovi, snovi su veliki i maze me,
maze poput moga mora...
I mislim samo o moru, moru, moru...