utorak, 28.09.2021.

Jesenja elegija







Jesen se zakotrljala na padinu od ljeta, kao kad baka prostre svečani stolnjak, nedjeljom.
Tih nedjelja odavno više nema, ali svega što su one iznjedrile toga ima, dakako da ima,
ima ih u svim ovim trenucima mojih prisjećanja.
Rado ih nosim kao što se nose ordeni, moji ratovi nisu bili upereni protiv drugih ljudi,
moji su ratovi bili za život i življenje.
Jesen je i po ovim sunčanim okrajcima, lako se kretati, samo pratim vlastiti impuls,
samo tragam za ljepotom, i sve se posloži iznenadno i utješno,
kao kad otvoriš vrata smočnice, u njoj su svi mirisi i sav trud spremni za zimu,
za zimnicu, za sva ona okupljanja za stolom u kojima se bližimo djetinjstvu,
grijemo dlanove na zvukovima smijeha, usput, potajno brojimo na prste
koliko nam je svega stiglo i koliko će toga još stići.
I sve što postoji, shvati se, samo je u ovom trenu koji će se jednom
bljeskati, kao što se Petrovo uho s jedne strane sedefasto izlaže tajni,
a izvana je neugledna, jedva vidljiva mala školjka kameleon, prilagođena
stijenama i travama, takvi smo i mi
slijepljeni, iscrpljeni, ali neiscrpni u naslonjaču vlastitog bivanja.
12:37 Komentari (2)

<< Arhiva >>