Danielaland : Svevremenski let

Miris tek skuhane kave propeo se na prste iz crvene šalice, cijela se kuæa razbudila.
Prozori su èvrsto zatvoreni veæ danima, tu i tamo, malo tek rašire svoja krila, da propuste hladan zrak,
proljeæe je, ali kao da je rana jesen, i godišnja doba su se odluèila igrati, pogodi tko sam, pogodi gdje sam, zašto se skrivam?!
I sve bi to imalo nekoga smisla, samo da se malo više prepustimo djeèjoj zaigranosti, da povjerujemo procesu življenja,
da ovladamo vještinom vjerovanja.
Ovako, promatram u daljinu, pozdravljam šumu, brojimo dane do našeg rastanka, vrijeme je, vrijeme je da poðem k moru.
U meni buja uzbuðenje, svakim danom sve snažnije, intenzivnije, èini se, mora da lebdim, mora da više i nisam ovdje,
sve mi je to pomalo u magli, jer u mislima veæ sam tamo, tamo!
Èini se kao da si naslutio da ti se približavam, kao da osjeæaš vibraciju moje radosti.
Zamišljaš li me kako slažem stvari u svoj ružièasti kovèeg?
Možeš li se nasmiješiti na moje dvojbe, što bih sve trebala spremiti za šestomjeseèno izbivanje?!
U naletima elana, pomišljam, on æe stiæi pred mene, doèekati æe me, hoæe, mora, veæ èujem njegove korake.
Mahat æe mi dok æu silaziti s broda, doèekati æe me kao junakinju njegove prièe.
Èvrsto æe me zagrliti pa reæi; stigla si?! Ti si uistinu stigla!
Neæu ništa izustiti, u takvim se trenucima ništa ne govori, rijeèi su tada suvišne, tada ih nadogradi tišina.
U toj se tišini ugnijezde rijeèi koje moraju malo odsanjati.
Rijeèi koje nam plešu tijelima, noæu dok spavamo.
Rijeèi koje vode ljubav s našim dušama.
I tako, tu smo, ti i ja, ja i ti.
Dvoje nepoznatih ljudi, jer ja sam eto stigla!
Obala nas ostavlja same, mi smo postali èitavi otok.
Ovdje u ovom trenutku, sve staje, sve ono što sam ostavila iza sebe, ali istovremeno i sve se tek poèinje raðati.
Imamo grandiozni porod novog, bijelog, èistog trenutka.
A vidi, vidi ruke! Dlanovi postaju poput dva isprepletena bršljana, naše modre žile, kao da srastaju zajedno,
kao da smo na trenutak jedno hodajuæe biæe sazdano od ljubavi.