Danielaland : Svevremenski let

Gdje ja to spadam?
Zažmirila sam, sjela sam ispod stola, sklupèanih nogu, ja velika djevojèica-žena.
Prisjetila sam se zvukova koji su me okruživali ispod ovog istog stola, godinama unatrag, isti stol, stari stol moje bake,
u bakinom stanu koji je sada prazan i pust, jer niti nje, niti djeda, niti moje majke više nema...
Tu je ona nedjeljom servirala jarko žutu juhu, s domaæim rezancima, koju ja doduše nisam baš voljela,
vjerojatno jer sam vidjela kako se u njoj kuhaju kokošje nogice, bljak, uvijek bih isto uzviknula, bljak, bljak!
Zamišljala sam kako te iste nogice koraèaju po kakici, jer kokoši, to sam veæ jako dobro znala, kakaju posvuda, èak ni ne stanu,
samo ispuste ono što moraju i to je to.
Nisam bila najsretnija što to vidim, ali to je dio života, i zašto o tome šutjeti, to tako je, a ja se s time nisam znala nositi.
Èak se ni sada s time ne znam nositi, i sada kad god vidim da netko jede neèije nogice, svinjske, kokošje, ove one, mene to pomalo ufrazi.
Èudna sam ja biljka, doduše i prezime mi je takvo.
No, vratimo se na temu, ispod stola sam se znala igrati kao dijete, to je bila moja oaza, na podu je bio tepih, ali mi je baka još stavila deku,
debelu deku, sve moje igraèke, i ja sam tako imala neki svoj svijet, znala sam prisluškivati odrasle koji bi prièali, ali ne previše, samo ponekad,
baš kad bi rekli nešto zanimljivo, ruku na srce to baš i nije bilo èesto, koliko pamtim.
Ali ono što je bilo najljepše to su bili njihovi glasovi, voljela sam osluškivati njihove tonove, jaèinu, visinu, boju, pružali su mi neku vrstu sigurnosti,
znala sam njihova titranja, to je bio sav moj svijet, svijet u kojem sam mogla rasti i èuditi se, svijet u kojem sam bila slobodna takva kakva jesam,
ispod stola sam imala sve što mi je trebalo od dva svijeta, izvanjskog i unutarnjeg, bila sam kraljica svog kraljevstva.
Sklupèana i sada znam da je tako, nisam se uopæe promijenila, samo sam malo narasla, mrvicu nadogradila, ali i dalje sam ona ista mala,
plavokosa djevojèica koja vjeruje u dobro u ljudima, ona koja zna da æe njen èovjek : veliki, odrasli, muževan jednom reæi : pokaži mi kako je dole !
Da, ispod tog stola, i povuæi æu ga k sebi èvrsto, zagrliti rukama, smijati æemo se kao dvije dvorske lude.
On, taj moj najdivniji i najèarobniji èarobnjak na ovome svijetu, jer je moj.
Prièati æu mu o kokošjim nogicama i kako æu mu skuhati baš takvu juhu, i kako æu s njim pokušati uzeti zalogaj, zalogaj koji æe me
približiti djetinjstvu i miru...poljubiti æu ga snažno ispod Adamove jabuèice, i reæi mu da mu pripadam pola po pola, kao moja dva svijeta...
U tom polu pronaæi æe sve što mu treba da poželi biti njegova srž, balans, Kapetan Neustrašivi !
I više se zbilja nièega neæemo plašiti, ni smrti odjevene u nas, jer æemo je zajedno ukrotiti.