Danielaland : Svevremenski let

Ovo nije stvarno, to se nije dogodilo, ili je ?
Ne mogu niti udisati zrak danas bez da ne provjerim, dišem li to uistinu, ili sam nestao?
Ako sam nestao; gdje sam to kao rukom odnešen?
Ovaj ovdje svijet nakon prošle noæi kao da i nije stvaran.
Dok onaj u kojem sam bio s tobom, taj ga nadjaèava i ne znam ima li smisla sve ovo drugo?
Ima li?!

Danas nisam sposoban prièati, govoriti, nisam sposoban niti pisati, kao da i moje oèi nisu moje oèi,
gledam sve nekim unutarnjim vidom, unutarnjom ljepotom koja izranja prema van.
Nisam mogao naslutiti da bi ikada mogao upoznati ovakvo što?
O tome nas nisu uèili u vrtiæu, školi, na fakultetu, to nisam ni na ulici spoznao, zato sam, valjda sam zato tako osupnut.
Kao da mi je nasaðena druga glava, to može zvuèati sasvim smiješno nekome, ali ja se baš tako osjeæam,
kao da sam sasvim izmijenjen muškarac.
To jesam ja, ali to nisam ja, a sve sam, tko si ti?!
Reci mi, molim te, priznaj mi tko si ti i što si to uèinila da se osjeæam tako svemoæan i nemoæan u istome?
Nisam ni slutio da ovoliko ljubavi postoji u meni, da ovi valovi mogu zapljusnuti našu zajednièku obalu od postojanja.
Zar si ti ikada vjerovala da postoji èovjek nalik meni?
Nema šanse, nema šanse, mislim da nisi, ako ja sam sebe nisam mogao naslutiti ovakvim, kako bi ti mogla?!
Kako bi?! Ili, ipak ?!
Bože, tolike godine sam živio bez ovoga, kako da ovo nazovem, kako da to objasnim, kako da prikažem?!
Može li moj rjeènik ovo iznijeti ?! Uoblièiti ?!
Kako bih volio znati, kako bih volio znati...

Ovo što je tu, što je naneseno poput najdivnijih boja na moje oène duplje i ja ne vidim više isto, to je to, to je sve,
na tren sam pomislio da je ovako stvoritelj zamišljao svijet, sada vidim svu puninu drugih ljudi, ti si mi toplinom suze
kapnula u onu malu, jednu, jedinu toèku na mome tijelu, skrivenu od svijeta, i otkljuèala me...Bože, što se to ovdje sada stvara?!