Kosa ti je raspletena, raspuštena poput mreže, ronim licem u nju, zapetljao sam se kao da sam riba,
tvoja kosa, tvoja kosa, tvoja kosa...
Ponavljam to kao mantru, molitvu, autosugestiju, afirmaciju, kako god bi to mogli danas nazvati.
Bližim se s njom, zamišljam te kao Godivu koja mi prilazi uzvišena, hrabra i plemenita, moja.
Uvukao sam se u toplu vestu, promatram more i nebo, sada nema razlike, sve je tama...
pitam se, koja je od ovih zvijezda na nebu tvoja?
Koju zvijezdu promatraš?
Mora da je to svaki put neka nova zvijezda, takva si ti, ne brineš ako ne vidiš onu istu od jučer,
znam da si logična, iako je tvoja logika ponekad drugima čudna, no tvoja zvijezda su sve zvijezde,
tako mi nekako eto, upravo sada pada na um, kako bi drugačije moglo biti?!
Zvjezdastom biću da samo jedna zvijezda bude njena?!
Nema šanse, u tebi su se sve one rodile, i kao da nosiš haljinu od njih,
znam, pretjerujem, to je normalno, muškarac kad uistinu voli ženu, pretjeruje, nema zadrške, za nju je spreman umrijeti,
to tako patetično zvuči, ali to je istina, i sam sam se smijao tome ranije, nisam shvaćao dubinu te obične, proste izjave.
Umrijeti za nekoga, to je kao šablona iz romana, ali onda, onda kad jednog dana pronađeš to biće, tu mrvicu ljubavi,
tu kaplju krvi, od toga si sposoban načiniti čitav svijet, i za taj svijet si sposoban postati najbolji muškarac koji možeš biti.
Ja se draga moja, uopće više ne prepoznajem.
No, toj se neprepoznatljivosti radujem, čitav mi se život prikazao drugačijim, znaš, nekada sam vidio samo osnovne boje,
a sada vidim čitav spektar, nekada sam bio toliko uskraćen, da nisam to ni znao.
Nisam znao koliko čovjek može biti obogaćen, nisam zapravo razumio koliko pravo biće, kad klikne u mene samoga,
kakva je to savršena puzzla, kako je to savršen ključ koji odgovara mojoj ključanici, ranije sve je bilo lijepo, uistinu je,
drago, toplo, snažno, ali...ali uvijek je nedostajalo nešto, tek mrva kao vlat trave, kao čestica prašine, ali nedostajalo je,
potpunost nije bila potpuna.
Sada čini mi se, s tobom, kao da sam postao čitav svemir postojanja, zato te ljubim u tvom otkucaju srca,
jer ljubavi tu sam, tu sam ti najbliži.
Ako netko svrati, upravo je 2021god
početak jednog novog pisanja,
jednog novog svijeta
koji me obuzima sasvim!
Ovo je po prvi put u mom životu
da pišem isključivo za samu sebe,
jer i pišem samoj sebi, u svim oblicima,
igram se i kreiram, zabavljam,
ostvarujem sve što mi drugi nisu dali,
jer ni ja njima nisam dala!
Nisam bila dovoljno JA,
uvijek su mi drugi bili ispred mene same !
Ne zanimaju me bivše ljubavi,
bivši neuspjesi, ne obraćam se nikome
osim čovjeku kojeg stvaram.
Stvaram i sebe i njega u SADA...
Koliko je on stvaran i hoće li stići
saznati ćemo na kraju ovog puta!
Ako je netko voljan kupiti
u V.b.z.u se može, a i
putem interneta:
Glasovi ispod površine
A.Majetić & D. Trputec
Pisanje je propadanje kroz sebe
i pad na dno sebe
knjige su moje ljubavnice, moji svjetovi, moje carstvo, tu je onaj najkrhkiji dio mene, najcisci, najvrijedniji, od tuda potjecem, to je moja krv i moj dnk,tu mogu pobijediti svoje tame, od tuda crpim snagu za zivot u reali, medu ljudima...moj istinski zemaljski pocetak i kraj...