Otisnuo sam se od obale, trebalo mi je biti sam udaljen od sviju, jesam li mislio da mi je trebao odmak i od tebe?!
Blesavo, jedno malo-veliko čudo, kako bi od tebe ikamo mogao otići?!
Od tebe se udaljiti?! Zar nisi shvatila, da te nosim u sebi, ti si postala ja, moja dnevna i noćna odjeća,
24satna odjeća koju nikada ne trebam svlačiti, nikad čistiti, niti prati, jer ti si odjeća moje duše.
S tobom mi nikada nije hladno, niti mi je prevruće, ti si baš taman po mojoj mjeri načinjena.
Kao da sam te sam smislio, jer i jesam.
Klesao sam te od dječje dobi i prve zaljubljenosti, ne, naravno da nisam znao da si to baš ti,
samo sam ti s godinama nadodavao osobine, karakteristike, nadograđivao te, i što sam dalje smišljao,
istina je, sve sam te više otpuštao, nisam vjerovao da ću biti baš te sreće, da ću svojom ljubavlju zamahnuti,
kao čarobnim štapićem i da ćeš se stvoriti u sada i ovdje.
Ludilo, najslađe i najljepše ludilo, znaš li zašto?!
Zato što je sve materijalno manje više lako stvoriti, novac, predmeti, pokretnine, nekretnine, sve se to
stvara fizičkim radom, ali ljubav, ona se može dozvati, prizvati, ostvariti samo s unutarnjim vrijednostima,
samo ako unutar sebe stvaraš blago, kraljevstvo načinjeno od ljubavi, vjere, nadanja i znanja.
Činio sam i činim za tebe ljubavnu prostirku, mekšu od najmekšeg oblaka, ljepšu od najljepše bajke.
Zašto? Zato što bojam ove dane svoga života, sebično i odlučno, znam da te zaslužujem,
princezo i barabo moja, tebe, nesavršenu za druge, već isključivo savršeno nesavršenu za mene.
Za ovog ovdje čovjeka, čovjeka koji se spreman predati, pasti na koljena, čovjeka koji je sakupio sve
tantijeme ovoga svijeta, sva priznanja i dostignuća, a ne vrijede niti koliko ima crnog pod noktima,
jer sve što duša treba je sjaj oka u kojem sagorit će ka svića, za vječnost, bez toga sve je samo
crno-bijeli svijet svakodnevnice u kojem nema, o, nema smijeha...
Ako netko svrati, upravo je 2021god
početak jednog novog pisanja,
jednog novog svijeta
koji me obuzima sasvim!
Ovo je po prvi put u mom životu
da pišem isključivo za samu sebe,
jer i pišem samoj sebi, u svim oblicima,
igram se i kreiram, zabavljam,
ostvarujem sve što mi drugi nisu dali,
jer ni ja njima nisam dala!
Nisam bila dovoljno JA,
uvijek su mi drugi bili ispred mene same !
Ne zanimaju me bivše ljubavi,
bivši neuspjesi, ne obraćam se nikome
osim čovjeku kojeg stvaram.
Stvaram i sebe i njega u SADA...
Koliko je on stvaran i hoće li stići
saznati ćemo na kraju ovog puta!
Ako je netko voljan kupiti
u V.b.z.u se može, a i
putem interneta:
Glasovi ispod površine
A.Majetić & D. Trputec
Pisanje je propadanje kroz sebe
i pad na dno sebe
knjige su moje ljubavnice, moji svjetovi, moje carstvo, tu je onaj najkrhkiji dio mene, najcisci, najvrijedniji, od tuda potjecem, to je moja krv i moj dnk,tu mogu pobijediti svoje tame, od tuda crpim snagu za zivot u reali, medu ljudima...moj istinski zemaljski pocetak i kraj...