Danielaland : Svevremenski let

Nekada sam se ovako spremala za tebe, za blagovanje naše ljubavi.
Hranu nisam mogla niti smisliti, kao da sam trudnica, u meni je bila zaèeta ta naša ljubav,
sama sam je nosila sve ove godine, pažljivo èuvala od svega i svih, vjerovala sam u nju, kao što vizionari vjeruju u svoje vizije, ideale.
Ali do poroda, do ploda te ljubavi nije došlo, sada mi je jasno, jer to je bilo samo moje ''dijete'', ti se time nisi želio baviti.
Tako sam postala samohrana majka jedne mrtvoroðene ljubavi i sada, sada kad je to sve svršeno,
moje æe dijete uvijek biti moje, neæu ga se odreæi zbog nikoga, pa èak ni zbog tebe i tvojih kidanja mog živog srca...
Sama sam prisustvovala tom ukopu, bez da si me posljednji put uhvatio za ruku ili pogledao u oèi.
Plavo i Zeleno...
Prava istina èovjeka, njegovog karaktera, njegovog najskrivenijeg ja je u naèinu kako napušta, kako odlazi od onog
što je godinama dijelio s nekim.
Kad netko preko noæi otiðe bez rijeèi, to je kao da te na zebri iznenada pregazi automobil, pa se vrati unatrag i još jednom prijeðe
preko tvoga beživotnog tijela, i nestane s mjesta zloèina...
Samo nestane, bez da se pita, što je uistinu uèinio, kakve su posljedice.?!
To su sebièni ljudi, ljudi koji se ne znaju nositi niti sa životom, niti s onim što su odabrali, to je nezrelost.
Muškarac koji ne zna reæi idem, jer želim otiæi samog sebe poništava, samog sebe vodi u propast.
Dugo sam se opraštala od tebe, i opraštala ti, jer nitko me nikada nije na takav naèin bacio na koljena,
iznenada, grubo, bez ikakvog smisla, da si mi rekao : imam drugu ženu, manje bi boljelo, to je konkretan znak naše nekompatibilnosti,
a ovako iz hira, to je tolika povreda i uvreda svemu što smo bili, da sam morala noæima i noæima uporno, šivati svoje srce,
sve te sitne porezotine, pa da ga nekako ponovno sakupim...
Sada je to srce pomalo poput djeèje igraèke na tavanu, krhko ali živi, daje puls i vjeruje i nada se.
To se srce upravo danas spremalo za njega, pa je pomalo zatreperilo, razveselilo se.
Vidjeti æe ga na tren, njegove oèi, njegov osmijeh, možda i dobar dan u prolazu, ali samo to, samo to, samo to...
Srce je još jako slabašno, nestabilno, još pomalo negdje na šavu vidi se trag sasušene krvi.
Srce nije sasvim spremno, ali mašta i ono o tome da ga neèija dva dlana, urone u toplu kupku ljubavi,
da ga obrišu ruènikom satkanim od nježnosti, namažu mu melemom strpljenja i topline rane, pa da zakuca jaèe i stabilnije, u boji tih novih oèiju,
oèiju koje ga nikada neæe ostaviti kao siroèe kraj kontejnera, kao da je smeæe, smeæe, smeæe...