Voljela bih se probuditi iz ove noćne more, voljela bih započeti dan u haljini istine.
Istine srca, bez maski, bez laskanja, ugađanja, bez pretpostavki, bez iluzija i obmana, samo radosno bivanje.
Možeš li to zamisliti?
Kako bi se to bilo probuditi kraj žene koja vjeruje u tebe, tvoje snove, ideale, koja te podržava, koja ti ne uzima, ne krade, ne pokušava
manipulirati s tvojom slobodom?
Kako bi bilo osjetiti da ti ta žena želi dati sve, kao što i želi primiti sve, ali ne biti tvoj rob, niti tvoj gospodar, već tvoja polovica novčića.
Lice i naličje, čas jedno, čas drugo, jer bez strasti, vreline, vatre ni staklo se ne može puhati, ni čaša nastati.
Obična, za većinu ljudi staklena čaša, koju bezbroj puta u danu dodiruju, a da nemaju pojma koliko je za nju potrebno sebe dati.
Kako bi se bilo probuditi pored žene koja te ljubi u lijevi kapak i kaže ti, samo budi, budi svoj.
Kako bi bilo imati ženu poput mene?
Pitaš li se uistinu?!
Sve to govorim tebi, nekome, onome koji ima potencijal stići, ali i ne-stići.
Znaš, nimalo se ne uzrujavam oko toga, ako te moja duša, moje srce ne mogu privući,
možda je, pa realno magnet u meni pokvaren...možda nema oba pola, možda je fizika zakazala, a možda jednostavno
nikome nisam na popisu želja, možda moje osobine pripadaju nekom drugom vremenu, tko zna, tko zna ?!
No, voljela bih se probuditi iz ove noćne more, iz rupe u koju sam upala, jer i Alisa želi iz Zemlje Čuda stići kući,
učiti algebru, biti ponekad jednostavna.
Svih sam ovih godina svoja čuda pružala drugima, nagrađivala ih, a zapravo, ako ćemo iskreno, nisu oni shvaćali tu nagradu,
jer što je, Aliso moja ?!
Pa istina je da su oni Alisu ostavili samo u knjigama, samo u bajci, samo negdje tamo kao neko strano tijelo,
kao izraslinu, kao nemogućnost, kao anomaliju, da, kao anomaliju...
Zašto se onda sama sebi čudim, djevojčice, djevojko, mlada ženo, zašto si pomislila da bi te mogli, ali uistinu mogli shvatiti?!
Stoga što je tvoj život istkan, tanašnim nitima magije.
Tko još danas vjeruje u magiju, dok su novac, skupe krpice, mobiteli, auti, stanovi nadohvat ruke?!
Danas kad je moguće imati sve, što znači imati čaroliju?
Što znači imati moć ovladavanja poljupcem u kojem se dva para usana
sjedine kao što se preklope dva vala?
Tko još vjeruje u to?!
Tko još shvaća senzaciju prvog slučajnog dodira, lagano okrznuto koljeno o koljeno ispod stola?
Tko još shvaća koliko je lijepo, potrebno i savršeno iščekivati to prvo stapanje dva tijela, tu eksploziju boja, osjetiti miris sladoleda, i
vidjeti milijune iskrica dok su oči sklopljene u bolnom prvom užitku?!
Tko me još može ovakvom vidjeti, kao što bih voljela da me vidi?!
Jer hostija na jeziku pečati nov život,
život u kojem grijeh je samo korov u vrtu, njega je lako iskorijeniti, kada su srcem usmjerene ruke života,
dvije duše, dva tijela, u jednoj ljubavi htjenja, htjenja...
Ako netko svrati, upravo je 2021god
početak jednog novog pisanja,
jednog novog svijeta
koji me obuzima sasvim!
Ovo je po prvi put u mom životu
da pišem isključivo za samu sebe,
jer i pišem samoj sebi, u svim oblicima,
igram se i kreiram, zabavljam,
ostvarujem sve što mi drugi nisu dali,
jer ni ja njima nisam dala!
Nisam bila dovoljno JA,
uvijek su mi drugi bili ispred mene same !
Ne zanimaju me bivše ljubavi,
bivši neuspjesi, ne obraćam se nikome
osim čovjeku kojeg stvaram.
Stvaram i sebe i njega u SADA...
Koliko je on stvaran i hoće li stići
saznati ćemo na kraju ovog puta!
Ako je netko voljan kupiti
u V.b.z.u se može, a i
putem interneta:
Glasovi ispod površine
A.Majetić & D. Trputec
Pisanje je propadanje kroz sebe
i pad na dno sebe
knjige su moje ljubavnice, moji svjetovi, moje carstvo, tu je onaj najkrhkiji dio mene, najcisci, najvrijedniji, od tuda potjecem, to je moja krv i moj dnk,tu mogu pobijediti svoje tame, od tuda crpim snagu za zivot u reali, medu ljudima...moj istinski zemaljski pocetak i kraj...