Noćas sam sanjala preko tisuću pribadača zabodenih na prstima, rukama, skroz do zapešća.
Vadila sam ih jednu po jednu, strpljivo, bez imalo straha, boljelo je, no nije krvarilo.
Čelo mi je bilo znojno, poplun, deka i posteljina sve je bilo pola na krevetu, pola na podu.
Nije baš bilo idilično jutro.
Bosa sam tapkala po parketu, pa laminatu skroz do pločica, umila sam se hladnom vodom par puta,
kišilo je po običaju, svibanj, ah, svibanj je uvijek takav, nepredvidiv, gori od veljače, za koju kažu :
veljača-prevrtača!
Moš mislit!
Niti se mačke više ne pare u veljači radi reda, radi starih običaja, odavno više nema mijaukanja pod
prozorom.
Odavno ne moram otvoriti isti i vikati iššš!
No vratimo se na temu, sanjala sam osim ruku i da sam došla u tvoj grad, i da smo se ljubili, kao što smo se ljubili
one prve jeseni, dok smo slušali jazz u Lisinskom, dok si mi nježno isprepleo prste sa svojima.
Banana.
Koja, šugava BANANA...
Sedam i pol mjeseci od prekida.
Ne, ovo nije trebalo biti sastavni dio mog novog pisanja, ali upravo stoga i je.
Nisam te se sasvim oslobodila.
Dok te ne izbrišem s lica svoga srca, moja ljubav neće moći stići, jer ti ćeš biti samo prepreka, ležeći policajac,
bodljikava žica, oštetiti ćeš, izgrebati moje mogućnosti, nade i vjere, sve dok te ne operiram.
Dok ne izrežem skalpelom svaki tračak tvoga postojanja.
Ne, ne volim te nimalo, gadiš mi se, baš onoliko koliko sam te nekada voljela.
Gadiš mi se, jer si me samo jednom, prvi i zadnji put, bacio na pod i zgazio.
Ono što moja naivna duša, nikada neće moći shvatiti, kako se ljudi preko noći mijenjaju,
kako mogu uzeti nož i rasparati nečije srce, rasturiti ga, bez ikakvih predznaka.
Smiješno je, baš sada, dok tonem u svoju pidžamu, da si mislim; hvala ti, baš ti hvala,
jer bez tvog odlaska, nikada ne bih krenula na put prema onome koji će svaku napuklinu moga srca
ispuniti svojom toplinom, moj netko, taj, tajanstven i još neotkriven, ljubiti će me kao što se ljubi
posljednji čovjek na svijetu, jer on me već traži i pruža mi ruku, čak i dok tonem u besmislu ovog dana,
dok me grli duboka tama i dok mi se plače, plače, plače...
Ako netko svrati, upravo je 2021god
početak jednog novog pisanja,
jednog novog svijeta
koji me obuzima sasvim!
Ovo je po prvi put u mom životu
da pišem isključivo za samu sebe,
jer i pišem samoj sebi, u svim oblicima,
igram se i kreiram, zabavljam,
ostvarujem sve što mi drugi nisu dali,
jer ni ja njima nisam dala!
Nisam bila dovoljno JA,
uvijek su mi drugi bili ispred mene same !
Ne zanimaju me bivše ljubavi,
bivši neuspjesi, ne obraćam se nikome
osim čovjeku kojeg stvaram.
Stvaram i sebe i njega u SADA...
Koliko je on stvaran i hoće li stići
saznati ćemo na kraju ovog puta!
Ako je netko voljan kupiti
u V.b.z.u se može, a i
putem interneta:
Glasovi ispod površine
A.Majetić & D. Trputec
Pisanje je propadanje kroz sebe
i pad na dno sebe
knjige su moje ljubavnice, moji svjetovi, moje carstvo, tu je onaj najkrhkiji dio mene, najcisci, najvrijedniji, od tuda potjecem, to je moja krv i moj dnk,tu mogu pobijediti svoje tame, od tuda crpim snagu za zivot u reali, medu ljudima...moj istinski zemaljski pocetak i kraj...