Danielaland : Svevremenski let

Jutros sam se probudila dobrog raspoloženja, iako je vani ponovno, ah, kišilo.
Brzo sam se odjenula, odradila rituale i krenula surfati, autobus se odupirao nanosima kiše,
bilo je to baš uzbudljivo, smijala sam se i pomislila: svi ovi ljudi i ja, i naspram svih nas, vozaè.
Kartu sam kao i obièno poništila, no malo teže, morala sam razdvojiti dva vozaèa, jednog slijepljenog za
aparat i drugog iza plastiène zaštite, baš su si malo æakulali, mene to uopæe nije smetalo, jer znam
kako je bitna živa rijeè, aleluja!
Bila sam malo previše simpatièno samouvjerena, nit sam se spetljala o slušalice, niti sam se popipkla
na nevidljive prepreke, koje me hoæe ponekad kad se malèice šepurim ko Paun.
Meni je to baš lako priznati.
Jedan od njih me promatrao baš onako kako se promatra meso u izlogu mesnice, nisam mu zamjerila,
dapaèe prostrijelila sam ga pogledom, pa nek se zna ; možeš, hoæeš, ali ne smiješ!
Malo me vukao poriv da plešem u busu, ali to je èesto tako, kad èujem neku dobru stvar na radiju,
zanesem se.
Ionako u tom trenutku ništa drugo i nema baš nikakvu vrijednost.
Samo se prepustiti i biti.
A onda sam se zarumenila u licu, baš sam to osjetila, pomislila sam: ti bi se valjao po podu da si me promatrao!
Šale, halo, ajmo, ovdje, tu ste, da, baš na moj raèun !!!
Kako šarmiraš, bejbe, a ?!
Makar, skoro sam i zaboravila kako je to nekoga malo fiksirati pogledom.
Lažeš Melita!
Dobro, da, šarm nije napustio Danielu, niti je Daniela napustila šarm, pa æemo do daljnjega oèekivati
razno razne gluparije, jer došla je, napokon je ponovno došla k sebi, do one toèke u kojoj vjeruje da
zaslužuje voljeti i biti voljena.
Svi zaslužujemo.
I hop, iskoèila sam na stanici, èarolija je ostala u busu, neka zabavlja ostale putnike.
Svoju nosim ispod majice, više s lijeve strane, nosi tvoju ljubav, jer ona, jednom kad mi doðe,
kad mi uistinu doðe, potopit æe i bus, i ulicu i ljude, ostat æemo samo mi jedni jedini ljudi na svijetu.