|
Kiša, kiša, kiša nebo crno, crnje najcrnje.
Kišobran koji je slomljen, raspolovljen, ma rastrgan na dva dijela, odbacujem ga u kantu za smeće.
Tuga.
Žena plavih očiju, iza naočala boje kornjačevine, hvata moj pogled, fiksira ga i kaže mi : sve ste učinili kako treba, ništa si ne zamjerajte.
Odlazi, nisam joj se stigla niti zahvaliti, nema veze, vidjela je sve u meni.
Shvatile smo se u tom jednom trenutku, ma sve naše zajedničke istine.
Na grudi sam čvrsto stisnula bijele papire s oznakama, eh, označuju oni mnogo života unazad, no, hajde...
Paleto, to i nije tvoje ime, znaš da nije...
Iskorači : ne zovem se Paleta, moje je ime Daniela bez j i ja sam vlasnica ovih riječi,
vlasnica sam svih boli, tuga, smrti, kamenja, greda, mora, pokajanja i čega sve ne ?!
Naga sam pred vama, što bi vi zapravo trebali ?!
Što vi to mene pitate?
A onda vatra...
I zamrle su sve gluposti.
Osjetila sam odjednom kako koračaš samo jedan korak iza mene, tvoj dlan na mojoj trtici,
tu si, napokon, zar si bio zaspao?!
Mala oštra bol na ušnoj resici, kao ugriz, kao odgovor, nisi mi dopustila !!!
|