Danielaland : Svevremenski let

My name isn't Alice
But I'll keep looking, I'll keep looking for Wonderland
My name isn't Alice
But I'll keep looking, I'll keep looking for Wonderland, Wonderland








Uvukla sam se u crni kaput, pasalo mi je da me obuzme, kao što me obuzimaju misli o tebi.
Moja sigurna zona.
Zaèahurim se kao što se plod skvrèi u maternici, tako i ja i samo te èekam.
Dok te nema živim sve što sam ikad maštala, samoj sebi ispunjavam djeèje snove.
Kad me pitaju: tko si ti?
Odgovaram : sasvim pogrešno pitanje, zašto me to pitate?
Nije bitno tko sam, bitno je ono što sanjam biti, ono èemu težim, jer u sada nije svršeno ništa,
u sada je tek sve moguæe i sve tek poèinje...ako znamo zapoèeti, naravno!
Kad uvijek vidiš naprijed, ne možeš stajati, ne možeš biti dosadan i star.
Kad uvijek vidiš naprijed, kad imaš taj žar, sjaj, ti niti imaš godina, niti te vrijeme odreðuje,
jer ti si sam vrijeme...ah!
A onda usput, nije li lijepo vidjeti lica nepoznatih ljudi u prolazu?
Baš sam neki dan vidjela dimnjaèara, to me tako duboko taknulo, izmamilo u meni svu sreæu ovoga svijeta,
malo sam se ogledala oko sebe, shvatila da nemam gumb, ajme, Paleto, ti nemaš gumb, nije pošteno!
Ali gumb mogu i zamisliti i etoga...èvrsto sam se primila za fiktivni gumb i zaželjela želju:
da, tebe Ljubavi! Tako dobro pogaðaš, smijeh! Uopæe nisam predvidljiva!!!
Sad uistinu, dimnjaèari su posebni ljudi, uspinju se na visoke krovove, èiste dimnjake izvana,
dobro, dobro, dobro pustite me da sanjarim, o tim prošlim dimnjaèarima, danas to malo drugaèije funkcionira,
ali ovaj kojeg sam vidjela, imao je i crno odijelo i crnu kapu, i mobitel u ruci...
Koja radost, koja radost...
Smijao si se dok sam ti ovo prièala, baš si se od srca smijao, dohvatio me za nos, rekla sam: vraže jedan!
Ne za nos, ne za moju nosinu!
Znaš da imam tu malu grbicu na njemu, s kojom uvijek pomalo vodim rat, nije to baš pravi rat, ali onako
èisto dovoljno da ima dana kad poželim kod estetskog kirurga!
A onda provališ neku glupost u smislu : molim ? Pa ti svog kirurga imaš kuæi, što treba milostiva?!
I onda sve padne u vodu, i zaboravim da sam ikada pomislila korigirati ga, jer ti si rekao, baš ti : milostiva!
Vratio si me u djetinjstvo, pa te tvoja mala Paleta promatra oèima punima nade, vjere, i shvaæa: taj je muškarac
moj èarobnjak! I pomišljam, kako sam ikada mogla živjeti bez njega?
Kako sam ikada mogla sumnjati da on postoji, kako ne bi postojao ovaj moj odraz duše?!
Ovaj koji razumije nerazumljivo, koji plete pletenicu od naših snova u jedinstvo.
Koja ljubav èovjeèe, koja sam ja sretnica Papriko moja !