Danielaland : Svevremenski let

Jutros sam ustala u polusvijesti, brzo sam shvatila što slijedi, jer kad sam dotakla svjetlost oèima,
stigle su sitne srebrne, titrave èestice, kolaps...
Za svaki sam udah trebala dodatnu snagu, za svaki mali pokret zamišljala sam da sam Wonder Woman,
a onda kad sam skuhala ruèak i uèinila nužno, ni ne sjeæam se kako, pala sam u krevet, baš kao što èunjevi padnu, kad ih poruši kugla.
M I G R E N A...
Tabletu koju sam gurnula niz grlo s ogromnom kolièinom vode, kao da i nije dekontaminirala tijelo.
Nisam osjeæala baš ništa, samo bol, bol, bol...
Vani je preko dvadeset stupnjeva, a ja ležim u mraènoj sobi, pokrivena s poplunom preko glave.
Kao da je svaka misao val koji udara o stijenu, s tim da u mom sluèaju to uistinu boli, stoga mi je palo na um,
zar i valovi osjeæaju bol kad udaraju o kontinent, vjerojatno sam sišla s uma.
I kontrolirala sam se, duboko sam disala, gutljaj po gutljaj vode.
I najèešæe sam se držala za misao o tebi, kad je bol postala toliko nepodnošljiva kao i poriv za povraæanjem,
sjetila sam se tvoje blagosti.
Osjetila sam tvoju kožu na mom obrazu lica, tvoje dlanove koje me èvrsto drže da ne padnem,
da ne potonem, da ne skliznem sa same sebe.
Osjetila sam jaèinu tvoje ljubavi koja je postala oblog na mom èelu.
I èula sam kako mi prièaš, prièaš tihim glasom, sve ono što sam oduvijek željela èuti.
Prièe o ljudima, o životu, o sanjarenjima, o putovanjima, o snovima.
Šaputao si mi ti, moj veliki, odrasli djeèak, o sebi, da me umiriš, da me obgrliš i potopiš u more unutar sebe.
Još nikada do sada nisam plovila u ljudskom moru, koje èudo, koja magija, koje postignuæe.
I odjednom sam malo po malo bila bolje, jer ti si bio moj lijek, to more unutar tebe, shvatila sam, želim dotaknuti
vlastitim rukama, pa se umiti u njemu, i postati sva od tvoga mora, morska!