Danas sam negdje čuo tvoj glas, prepoznao sam ga odmah, bio sam u gužvi, neki ljudi oko mene, znaš i sama, svi su prigušeni s tim maskama,
tim tkaninama koje nemaju ili imaju svrhu, ne ulazi mi se u te diskusije, s tobom da, ali ovako,
odmahnem rukom, pa kažem onako kako kažu moji sugrađani : Ma!
I smiješ mi se zbog toga, znam te, tako te dobro znam, i sam se smijem s tobom, volim te nasmijavati.
Volim kod tebe to što i kad je zbilja teško, ti nekako sa tim svojim uplakanim očima, digneš ponosno glavu gore, i pronađeš neki razlog da promatramo ovaj svijet kao dar.
To me je spasilo, to što sam sve ove godine lutao, ali osjećao duboko u sebi da postojiš, baš takvom kakvom sam te zamislio, i da ti znaš kako biti iznad svega površnoga...maštao sam o tome, ne o fizičkim atributima, niti o nekom posebnom seksipilu, tražio sam svih ovih godina : tebe, na to se sve svodi.
I baš sam zato danas na trenutak zastao opijen usred žamora, ali čuo sam tako jasno tvoj glas, i sunce i more i zelenilo sve je postalo tako dublje,
znaš, to je onaj osjećaj kad čuješ pjesmu svoje duše i ništa drugo nije bitno, to je kao ogrtač oko biti, ostalo je prisutno, ali samo grli tu bit, ona je na sigurnom. Tako sam nekako i sam danas shvatio da si ti na sigurnom, ali svakim trenutkom bliža meni, možda, znam, možda ne i fizički, ali osjećajem da.
I gubim fokus na nebitno, jer postala si sva moja bit-noća, ne mršti se, vidim te da se mrštiš, moram to reći na ovaj način.
Već vidim kako silaziš s tog trajekta, kosa ti leprša na sve strane, nosiš mi slanoću i slatkoću u jednom poljupcu, pa se sve ostalo lako, baš lako
ulijeva u nas, jer naše jedno postaje velika staklenka prihvaćanja novoga života, koji se stvara u nama i čvrsto i krhko u isto vrijeme...
Ako netko svrati, upravo je 2021god
početak jednog novog pisanja,
jednog novog svijeta
koji me obuzima sasvim!
Ovo je po prvi put u mom životu
da pišem isključivo za samu sebe,
jer i pišem samoj sebi, u svim oblicima,
igram se i kreiram, zabavljam,
ostvarujem sve što mi drugi nisu dali,
jer ni ja njima nisam dala!
Nisam bila dovoljno JA,
uvijek su mi drugi bili ispred mene same !
Ne zanimaju me bivše ljubavi,
bivši neuspjesi, ne obraćam se nikome
osim čovjeku kojeg stvaram.
Stvaram i sebe i njega u SADA...
Koliko je on stvaran i hoće li stići
saznati ćemo na kraju ovog puta!
Ako je netko voljan kupiti
u V.b.z.u se može, a i
putem interneta:
Glasovi ispod površine
A.Majetić & D. Trputec
Pisanje je propadanje kroz sebe
i pad na dno sebe
knjige su moje ljubavnice, moji svjetovi, moje carstvo, tu je onaj najkrhkiji dio mene, najcisci, najvrijedniji, od tuda potjecem, to je moja krv i moj dnk,tu mogu pobijediti svoje tame, od tuda crpim snagu za zivot u reali, medu ljudima...moj istinski zemaljski pocetak i kraj...