Danielaland : Svevremenski let

''Inamorana,
uvik je dobro vrime
nekom svome doæ...
Inamorana,
ja srce svoje po tvon
štiman dan i noæ...''







Moj je tv ugašen, u mraku promatram samo malu crvenu toèkicu koja daje znakove života, aha, još uvijek je ispravan,
nije spreman za otpis, kod mene ovih dana neæe biti zaustavljeni Cigani da ih pitam, žele li ga odvesti negdje, nemam ti ja pojma gdje,
na neko odlagalište, otpad, ili u njihov dvor.
Na neka pitanja odgovor i nije onakav kakvim bismo ga mi željeli èuti i vidjeti.
Zato je ponekad najmudrije dobro se pokriti po glavi, samo se ugasiti, kao robot... on/off
Tako jednostavno, to veæ i penziæi znaju, ma mislim to sa znaèenjem tipke...ah, nekad je ljudima sve potrebno objašnjavati!
No eto sada, dok promatram tu toèkicu i sve ovo ispisujem u svom umu, veæ znam da æe me misli odvesti u tvoju nježnost.
Ta mi mala toèkica simbolizira tvoj puls, ne dopušta da ju zanemarim, tu je, vidljiva je, uporna i lijepa je, da zapravo je jako lijepa,
jer je kontrast ovoj tami koja se naselila u moju sobu, dobro, pretjerujem, nije ona samo u mojoj sobi, teško da mogu reæi da je ponoæ
na ovom dijelu naše planete žute ili zelene boje, ili recimo ružièaste...no, da stavimo rijeèi na svoje mjesto, ova je mala toèkica poput
svjetionika umornom mornaru.
Mala toèkica nade.
Zamišljam kako se smiješ, dok ti sve ovo èitam, pitaš se, i sve si ti to zbog mene pisala?
Toliko si èvrsto vjerovala da æeš me stvoriti?
Paleto, pa ti si uistinu èarobnica, moja vila!
I vidim kako se skrivam izmeðu njegovih ruku, kojima pridržava moju glavu, jer me želi pogledati duboko u oèi,
da provjeri, jesu li ta dva oceana još uvijek u svojim olujama ili im je sada došao kraj?!
Ponosno æu i ja tebe pogledati, malo zadrhtati i dopustiti da tvoj sigurnosni pojas, smješten ispod tvoga nosa,
te tvoje dvije usnice, spase mene samu, i da utonem u blaženstvo te mekoæe, mekoæe jedne nove prièe, koju æemo
zajedno ispisati...