Danielaland : Svevremenski let

Za ništa, za ništa, za ništa, danas za ništa ne postoji vrijeme.
Niti za tebe, niti za mene, samo su sumnje uzdignute poput najveæe kule.
Matovilka sam, s dugom, predugom kosom, ali kosa je samo kosa, na nju se nijedan muškarac neæe popenjati,
niti bi ijedna žena dopustila tu bol.
Ni sanjalica u meni ne bi!
Neka ti bolje izrastu krila, ako ti neæe izrasti, naslikaj ih, sašij, zalijepi ili upotrijebi svu svoju moæ.
Zato danas neka je, kažem vam, ljubav na pauzi.
Nauèite se nositi s time!
Tko sam vam ja?
Èovjek sam, samo sam èovjek.
I dišem, promatram oko sebe i brojim svake sekunde, ovaj osjeæaj nedostajanja.
I duboko u sebi znam, onaj koji æe me pronaæi, morati æe na dugi put.
Ne na put od kilometara, gradova, država, kontinenata, to je dok si trepnuo okom.
Onaj koji i ako me želi naæi, morati æe utonuti u najdublje tame, morati æe dotaknuti najdalje zrake sunca,
morati æe me pronaæi onokraj svega što je pojmljivo umu.
A možda, možda me i ne naðe, možda i ne postoji,
onaj koji je naèinjen od pola mene...