Danielaland : Svevremenski let

Danas me najbolji prijatelj pitao što se dogaða sa mnom?
Zar sam obolio, možda sam primio AstraZeneca cjepivo, što se to dogaða, zašto tajim, šutim i ponašam se kao, kako je konkretno rekao : debil na kvadrat ?!
Nisam mu to previše zamjerio, no da sam se zapitao o èem on to govori, jesam!
Pa, sasvim sam normalan!
Sasvim!
Budim se, umivam, perem zube, obuèem, popijem kavu, malo žmirkam, promatram more,
pitam se jesam li te noæas sanjao, pokušavam se prisjetiti, prošlu noæ nisam, pa sam pomalo zlovoljan, al ne uistinu,
to se ja zezam sam sa sobom, jer razmišljam, ona moja plavooka bi isto tako...

Da, zamislio sam da imaš plave oèi i svijetlu kosu, ništa mi drugo nije bitno, ma mislim, želim reæi, nekako sam te tako sanjao,
ako budeš imala sto kila, morati æu te prihvatiti, jer kriv sam, nisam u mislima odredio kile, ma joooj, zezam se, naravno,
nikada nisam bio toliko površan, meni je idol Madonna, ali ne pop pjevaèica, pa ako želite proguglajte, ako ne, praznina!

Zašto ovako razmišljam dok sam sam?
Zašto?
Pa nisam valjda tako glup, ovako razmišljam jer je daleko od mene,
jer je tamo negdje sama, vjerojatno joj je i hladno, ušuškana je u deke, poplune, ali misli na mene...
U ovom trenutku nisam baš oduševljen sa sobom, jer rodio sam se kao muškarac, kao onaj koji štiti,
mazi, poštuje drugi spol, kao onaj koji uvijek prepoznaje kvalitete i koji æe biti podrška toj ženi...
Tužan sam jer ta alfa žena koja ima snagu podiæi obitelj na noge, pa i mene samoga, nije tu...
No otvorit æu joj prozore, vrata, svoje srce...a onda znam èvrsto æe stegnuti kljuè, gurnuti ga u bravu, otkljuèati...i
zlato æe postati manje vrijedno od nje...