Danielaland : Svevremenski let

Na rubu sam suza, svi ovi stranci koji se nazivaju bliskima nemaju pojma tko sam ja.
Ne, ne krivim ih, ne znaju oni ni sebe, i sav moj trud, taj trud koji se smrvi kao prhko tijesto za pitu od jabuka.
Silno se trudim, izvrsnog je okusa, no pojedu samo pola, i onda sam na rubu suza, jer
jabuke plaèu, pšenica plaèe, kao i sol, šeæer, vanili šeæer, prašak za pecivo i jaja!
Jaja!
I pomalo sam samoj sebi užasna!
Samo bi jako, mnogo, puno, najpunije trebala te tvoje dvije lijepe, savršene usne.
Te dvije usne, samo da se priljube uz moje, ne, ne trebam ni tvoj sladak jezik, iako æu jednom
i njega nazivati svojim, ali sada, u ovom romantiènom, nježnom trenutku tako bih trebala
dvije usne, da donesu cimeta prah i da zapeèate svo ovo tijesto nadanja, o kojem maštam dok se
skrivam meðu plahtama od snova...