Danielaland : Svevremenski let

Sjedio sam na suncu, pomalo omamljen od svega, od ovoga što mi se u zadnje vrijeme dogaða,
to s tobom, to sa nama.
Uza sve što odraðujem onako u hodu, prihvaæam da je to samo kulisa, èovjek dok ne proðe sve,
dok ne prohoda kilometre, dok ne ispije dovoljno èaša, dok ne pojede dovoljno hrane,
nije baš kadar shvatiti pravu vrijednost.
Dok nevolje ne uhvate za gušu, èovjek ne shvaæa za što èuva onaj najskriveniji dio.
Kao muškarac šarmirao sam žene, neke su mi bile baš drage, volio sam, to uopæe nije upitno,
ali tebi mogu priznati, jedan dio mene je uvijek ostao potajno nièiji, sada znam da nisam bio spreman darivati ga,
ali ne stoga što te žene nisu bile toga vrijedne, ali nisu bile ti Paleto.
Valjda u sebi èovjek zna prepoznati svoju dušu.
Sada kad sam ovako sam i kad su prošli oni najbolji dani, dani ludosti, dani u kojima sam znao biti pun sebe,
mogao sam osvojiti bilo koju ženu, uistinu jesam, ali to me nikada nije željelo primiti, shvaæaš li?!
Ne opravdavam ti se, cijenio sam, poštovao i njegovao svaku od tih žena, ali znaš li osjeæaj kad u
predivnom jelu nedostaje zaèina?
Nedostajalo je njima.
Krasotice, mnoge su bile kao da ih je sam Meštroviæ klesao, sva lirika i dramska ekspresija sažeta u pokretu,
u nježnosti, a opet...nijedna nije imala ono što ti imaš Paleto, moæ da ovladaš mojim srcem !