Danielaland : Svevremenski let

Pošao sam kupiti kruh, èitavim sam putem fuækao neku melodiju, u jednom sam trenutku zastao,
lagano se udario po èelu, vjerojatno sam izgledao kao zbunjeni profesor, i shvatio,
pa uhvatio sam tvoju pjesmu, smišljam melodiju za tvoju pjesmu.
To me poprilièno razveselio, pa sam se brzinski vratio kuæi, kruh sam zgrabio i ostavio novac,
još mi se ona glupa maska umalo pokidala, èovjek nema pojma koliko je sretan dok mu se ne oduzme barem
malo slobode, ali sva ta sloboda živi u meni, sloboda stvorena od nas dvoje.
Sigurno bi ti bilo drago da sam ovo rekao, gledajuæi te u oèi, ali ovako kako je, kako je ovako je,
gledam u nebo ili more.
Zapažam kako se mijenjaju moji dani, kako se vrijeme transformira, ranije kada sam živio,
kao da se sve odvijalo užurbano, silovito, a sada dok je sve samo na sanjanju tebe,
na uoblièavanju, dani su beskrajno dugi, no, ne, ne smeta mi to nimalo, jer znam da to moje
detaljno kreiranje donosi nevjerojatne rezultate, znam doæi æeš spremna za nas.
Nešto mi sjetno, duboko unutar mene odaje da još u sada, ne možeš biti tu.
Još te boli, još krvariš krvlju koja ne ostavlja vidljiv trag svima, to mogu vidjeti samo ja,
jer sam upravo od te tvoje krvi stvoren, ti si me u toj krvi porodila, samo za sebe.
U toj sam boli, tom kontrastu, toj krajnosti postao èovjekom za tebe, samo za tebe.
Najbolji èovjek i tvoja tajna.
Tajna koju još oboje moramo dešifrirati.
Sada još slušamo dvije razlièite radio stanice, ali bliži se trenutak...
Garantiram ti, maleno, nježno moje...