Danielaland : Svevremenski let

Kupila si dvije velike èaše za crno vino, u jednu stane èitava butelja, 7.5dcl., uopæe nisam trepnuo,
poznajem te tako dobro, ti sa tim svojim brojem sedam, znaš, to me zapravo kod tebe i fascinira
uvijek u svemu pronaðeš zabavu, nije to dokona zabava, nego pokušavaš u svijetu oko nas pronaæi
dublji smisao.
Veæina sve èini automatski, hrani se, kupa, ide na posao i sve ostalo, a ti, ti svemu daješ neku èaroliju,
neki zaèin, ti u obiène radnje pokušavaš posaditi ljepotu.
A da ne prièamo o tome, kako te promatram dok izmijeniš svaki moguæi recept, ne bi ti dopustila
da ti netko nešto odreðuje, pa makar to bio samo jedan gram, slatka si dok to radiš,
rašèupane kose, ne, nisi savršena, ali si luckasta, odrasla žena-djevojèica.
I u tvojim postupcima nema ništa nezrelo, ništa pakosno, uvijek misliš na druge,
ali radiš to s onom djeèjom iskrenošæu, da èak i kad ti jaje padne na pod, izgledaš uvjerljivo.
Volim to, volim što sve to izgleda kao da si to planirala, jer namjestiš lice kao: da, ok, sve je ok!
Pratim se...pratim sebe...znala sam da æu fulati, iako naravno nisi znala, ali samouvjerena si,
zato bih ti dao da mi operiraš i srce, da kažeš: treba ti operacija srca, da postane bolje, rekao bih :
evo ti ga ! Èini što moraš! Neka kuca glasnije...
To, to je ono što me najviše privlaèi k tebi, to što ti svugdje vidiš više od onoga što je oèima vidljivo.
Znam, jer si mi onu jednu noæ plakala na ramenu i ispovjedila èitav svoj život, sve svoje postupke.
Slušao sam te, iako sam jedva èuo, ali napregnuo sam uši, pretvorio sam se u spužvu koja te upija,
bilo mi je bitno zapamtiti, bilo mi je bitno otkriti, jer veæ sam veæinu toga ionako spoznao, ali ženu-dijete,
ne, nikada na ovakav naèin.
Svidjelo mi se kad nisi uljepšavala golu istinu, nisi se opravdavala, svoje grijehe si navela kao da su tvoj orden,
i tome sam se divio, tome što ne tražiš da te odriješim ja, ili netko drugi.
Ponosna si na svoje crne mrljice, a moram ti priznati, eto upravo sada, da ti te mrljice sjajno nosiš,
nosiš ih kao što more nosi cvjetanje samoga sebe, more postane na trenutak umrljano, ali i te mrlje
daju mu neku èar...tako i tebi, te tvoje male mrljice, èine da tvoje oèi posebno sjaje.
Uz tebe nemam potrebu sebe osuðivati, kako je to velièanstveno Paleto moja ?
Nikada do sada nisam osjeæao uz drugo biæe odsustvo osuðivanja?
Ti, miru moj, kao da kažeš, u redu je, èinio si najbolje što si znao, u redu je, zbilja, mili, pa me zagrliš
i utješiš i osjeæam se posebnim uz tebe. Osjeæam se kao da sam cvijet koji æe procvasti samo jednom u životu,
u tvome naruèju, dok dotakneš svu moju muškost, a djetinjstvo uspavaš bijelim rukama.