Danielaland : Svevremenski let

Jednog sam dana negdje proèitala da ako želiš pronaæi pravog partnera, da kad odlaziš na spavanje,
da ispred kreveta papuèe složiš u oblik slova T...mene je to samo podsjetilo na Tedija.
S njim sam zapoèela povezivati ovu stvarnost s paralelnom stvarnosti.
To je biæe poput nevinog djeteta, koje stoji u dokoljenkama, crnim kratkim hlaèicama i bijelom košuljicom,
èvrsto stisnutih dlanova u molitvi, tako ga vidim!
Lipi, mali, anðeoski djeèak, taj ni mrava ne bi zgazio! Ne, ne bi !
A zlatna mu kovrèa pada na èelo !

Veæ smo dragi moji èitatelji otkrili da u ovim redcima uvijek netko nekoga gleda i uvijek netko pretpostavlja
da netko nekoga gleda, ako ništa drugo vi gledate mene i te moje likove, a moji likovi i ja, tko smo mi?!
Pa...recimo to tako, da baš vi morate skužiti tu foru.
Ako bih vas izbacila iz svega ovoga, hmmm, što biste vi zapravo bili onda?
Sluèajnost?
Ma ne, ne budite ludi ! Ne, nimalo poput mene!

Vi ste taj trag svemoguænosti ovdje, zato je vrijeme da vas postavim na vaše mjesto,
zavežite pojas, stisnite pesnice i idemo...nitko ovdje nije nedužan, ne baš sasvim, i ako bi mi i opalili neku pljusku,
mene to baš i i ne bi pretjerano uznemirilo, bome bi me to vraški nasmijalo!

U ovom divnom tekstu, ne što ga ja pišem, veæ jer je divan jer posjeduje slobodu,
prihvaæamo sve vaše reakcije, osim onih nekih koje bi vas mogle strpati u buksu, al, alooo, hej !
Ne želim da kvarite ovu rapsodiju rijeèi.
Pst! Ne žvaèite tako glasno kokice, èips ili èokoladu, èuvajmo plombe, danas su zubari jako skupi!
D O O O S T A !

Dakle bolje da nastavimo : ostali vide nekog šarmantnog tipa u zrelim godinama, posljednjeg romantièara i...
tu æu stati, pa nisam normalna, nisam mislim, ovaj luda, što veæ jesam, da otkrijem našu tajnu, njegovu i moju.
Vi, vi pobogu niste normalni, ja njega slatko, nježno, volim, to vam je ona nevina djeèja ljubav, da smo se ikada ranije sreli,
on i ja, da smo u isto vrijeme izašli iz majèinih utroba, nas dvoje, da nas dvoje bi bili najbolji frendovi.
On bi me povlaèio za moje duge pletenice, a ja bi njega štipala za bedra, jer sam malo više nestašnija.
Uglavnom da skratim prièu, sve me to danas odvodi Tediju.

I slušam neprestance, slušam njega i mislim si, zašto su znakovi utemeljeni na njegovoj glazbi?
Moglo je to biti drugaèije.
Mogao je Thompson zasvirati svoje divlje note, opalim si fiktivni šamar i nasmijem se, e jesi prava budala!
Ne šali se s time !!!
Plavušo !!!

Zašto daješ nepotrebnu reklamu?


Pogledam kroz prozor, vani pada kiša i smijem se i smijem i smijem.
Kakva reklama, kakve bakanalije?
Pobogu, jedinu ljubav šaljem èovjeku koji me tako divno umiruje...
Tedi, Tedi, Tedi...bez ièeg sam...