subota, 01.05.2021.

Tko nam je oduzeo rečenice i zašto ?

šezdeset


Sve je počelo s jednim stranim čovjekom, njegove su neobične crte lica dolazile iz oluja, iz nekih prošlih bivanja, a ipak nalazio se tu.
Njegova skromnost, mirnoća i samozatajnost učinile su da se osjećam dovoljno prisutnom.
Naime, mene uvijek pomalo plaše nagli ljudi, ljudi koji su predvidivi, predirektni, koji odmah i sve zahtijevaju.
Pomalo mi se gadi tuđa halapljivost, kad poput Tatara navale na objekt svojih fiksacija.
No s ovim sam čovjekom, mogla reći tako malo, a opet tako mnogo, najčešće u par rečenica, ali to su uvijek bile promišljene delikatese, zašto?
Zato što smo mi oboje uživali u razgovorima koji su na rubu naših bića, mi nismo mogli samo reći : dobar dan, krasno vrijeme!
Krasno, krasno! I kimanje glavom, ne, to je bilo sasvim odvojeno od nas.
Mi smo jedno drugom darivali izazove, tko će koga snažnije dotaknuti u centar njegovog bića, a da se ništa zapravo nije reklo, ništa se nije dogodilo,
nije bilo poljupca, nije bilo izjava, nije bilo ni spomena o ljubavi, o odnosu, o ičem što bi odvelo s one strane pristojnosti.
Tim je bilo zanimljivije, uvijek se moglo nakon tih par rečenica zaklopiti oči i ploviti, smišljati što je to zapravo bilo rečeno i kamo bi to sve moglo
odvesti?! Hmmm, samo da to dopustimo, da to otkočimo, da prikažemo tajne mape naših duša.
I potrajalo je godinama, naši rijetki susreti, na sredini ili na kraju uličice, u polumraku ili ranom zorom.
Sve dok jednom nisam poželjela poljubiti njegove grudi, spustiti glavu na njegovo srce i baciti se u vrtlog između njegovih ruku.
Od tada između nas razgovora više nije bilo.
Jedva sam uspjela sakriti uzbuđenje kada bih ga ugledala da dolazi, prilazi izdaleka.
Pitala sam se vidi li on odjednom moju žudnju, činilo se da je i on osjeća, ali nikada ni jedan jedini znak.
Ništa.
Osim, osim što je i on postao zbunjen, kao da su i njemu nestale rečenice?
Tko nam je oduzeo rečenice i zašto?
15:17 Komentari (4)

<< Arhiva >>