Na platnu subote, tek pokoja sunčeva zraka prolazi kroz tamne oblake,
nema veze, protegnuo sam se poput mačke, pucnuo prstima, zadovoljno i mirno.
Dogodilo se, još uvijek ne mogu vjerovati, ali uspio sam ti ući u san,
dopustila si mi to, odaslala si mi tragove poput Marice iz bajke za djecu, samo što to nisu bile
mrvice kruha, slijedio sam tvoje misli uobličene u metafizičke oblutke i skočio.
Osjećam da si svakodnevno postavljaš pitanje; što se događa sa mnom, gdje sam to utonula,
kako da živim paralelni život, hoće li ljudi oko mene uhvatiti moje misli? Vide li oni da je pored mene?!
Pusti te strahove, prvo se živi u glavi.
Sumnjaš li još uvijek nakon jutrošnjeg trika, da sam stvaran?
Najstvarniji sam na svijetu, tvom i mom svijetu.
|