|
Nedjelja je, budim se u velikom bijelom krevetu, prvo otvorim jedan kapak, pa drugi, nasmiješim se pobjedonosno, i shvatim opet je nedjelja. Ovdje nema drugih dana. Otok vodi zaseban život.
Sjetim se da si mi nešto zaboravio reći, samo si me kratko poljubio dva puta u obraz, kao svećenik koji umiruje umirućeg, dotakne mu kožu, da mu da zadnju snagu, gle, netko se ne boji smrti koja se širi iz mojih očiju, možda još ima nade, možda ću i ovo preživjeti?!
No zaboravimo mrtvog čovjeka, realnost je biti živ, sve dok ne umreš, a onda si mrtav, i briga te i za žive i za ne žive, pobrineš se da putuješ ka svjetlosti i izgubiš se na dnu veću od svakog dna, i ispljunu te opet, iskašlju.
Već vidim velikog, mitskog,bradatog Boga, kako kašlje i kako iz usta iskače novorođenče i to je životni krug, ili nije, ma nema veze.
Jedna me misao povuče drugoj, i tako nastaju ljetne, sunčane, morske kobasice.
Kila za četrdesetosam sočnih poljubaca, s okusom lubenice, molim !
Evo, psić ih je zgrabio i vuče ih za sobom glavnom ulicom, u kojoj sunce tuče po pločniku, i jaje bi se moglo ispeči bez tave.
Nigdje žive duše.
Podne iz filma Summertime, s Hepburnicom.
Točka, točkica, ispod očnih roleta, a razbije ju miris punjenih paprika koji dolazi od susjeda.
Dobro je, još ću samo malo, malo,pokriti se po glavi.
Žmirim, tonem u polusan, jer dao si mi samo dva poljupca, i to u obraze, nisam te još toliko toga stigla pitati.
Nisam još stigla prebrojati ti trepavice, ni udahnuti toplinu ispod tvoga vrata.
Uzalud, kasno je, san se raspršio u tisuću nevidljivih niti koje padaju na pod ove moje ljetne sobe.
Ustajem nevoljko, ali se smijem, nema veze, sutra ću te sanjati opet, pronaći te ispod jastuka, i tonut ću u tebe poput
utopljenika u more, i prepustiti se, da se gledamo, dugo, tiho, polako, kao u usporenom filmu,
u vremenu koje se zcrali poput paukove mreže na suncu, i hvata samo jednu jedinu muhu,
kojom ćemo se oboje nahraniti.
Mala muha ljubavi.
|