|
cvrčci šuškaju maramicom dana od ranog jutra,
kroz škure dopire vrućina, provlači se uporno kao što dječja nožica izuva čarapicu s druge nožice,
ne odustaje dok ne postigne svoj cilj,
iza mene izgužvane plahte koje se neće pospremiti, pomalo su vlažne od sparne i vrele ljetne noći. uživam.
prisjećam se zime, njoj se ne radujem. lakše je biti gol, goli smo se i rodili...
kuham običnu, vulgaris, tursku kavu, u zelenoj džezvi, volim taj naziv, težak je i odlučan, pomalo i siguran, kao što je sigurna i riječ jazz, mrak, špinat i kolač.
okrenut ću kad popijem šalicu naopačke,
razbuditi se, ugledati jednu od milijardu novih sudbina,
pa izabrati što ću danas biti
dijete ili dijete žena, a možda i oboje
kada popijem kavu, odlučiti ću
kojim ću se puteljkom spustiti do mora
samo da ne nagazim oštar kamenčić
pa da ne ispadnem sačuvaj bože i blesava,
s nekom grimasom baš kad netko prolazi
jedno je sigurno
mačke će me pratiti krišom
isplazit ću im jezik i potrčati da me ne uhvate
|