subota, 16.01.2016.

Jedanaest mjeseci




16 siječanj, 2016 godine

Točno je jedanaest mjeseci od kad nisam čula majčin glas, nisam čula njene korake kojima bi poželjela dobro jutro ovom svijetu, već je punih jedanest mjeseci od kad je nisam zagrlila niti poljubila, već je jedanest mjeseci od kad nikoga nisam zazvala MAMA...kad me netko upita, kako je se baš svaki mjesec točno sjetiš na dan kad je otišla ?! nasmijem se blago, ja se moje mame sjetim svaki novi dan, i pričam joj, i razmišljam o njoj, i trudim se biti još bolja kćer, trudim se rasti kao osoba, ne zbog nje, već zbog sebe, ali također, želim biti kćer na koju bi svaka mama, ali na prvom mjestu moja mama bila ponosna...neobičan je taj mir koji je nastupio od kad sam se izmirila s time da sam uistinu bila najbolja što sam mogla i znala biti s obzirom na okolnosti, znam da ju nisam razočarala i da je umrla znajući da je volim, da je volimo, to je najviše što itko može dati drugom ljudskom biću...pišem sve ovo i da vam kažem, da sam prošle godine u ovo vrijeme znala da mi preostaje samo mjesec dana s mamom, da bih učinila još i više, uvijek se može više i bolje, no ništa si ne predbacujem, znam tko sam i što sam, gdje idem, koliko vrijedim, koliko dajem i činim...no isto tako, svima vama koji još imate majku, oca, želim poručiti zagrlite ih, poljubite, nasmijte im se, da, istina je da je nekad teško s roditeljima, da se nekad ne razumijemo, jer nismo svi isti, kao što ni prsti na našoj ruci nisu isti, ali ljubav pobjeđuje sve razlike, i zato i upravo zbog toga, kad je i najteže, daje ljubavi onima koji su vas donijeli na svijet, i recite im koliko ste im zahvalni i koliko ih volite, i kako im nemate što oprostiti, jer su činili ono što su znali i jer su radili samo ono za što su mislili da je najbolje za nas...i zato im nemate što oprostiti, nemate što oprostiti ni sebi, rastete, hodate visoko podignute glave, ljudi ste, bića, ne osvrćite se unatrag previše, osim da biste se prisjetili svog rasta, živite u sada, i ne dozvolite da se kajete što niste više bili uz one koje volite...zato učinite to : podignite slušalicu, otipkajte broj, upalite auto, odvezite se do njih, ili otiđite u drugu sobu i zagrlite ih, i ljubite ih, ljubite, čak i onda kad su možda grubi i tvrdoglavi, ljubite ih čitavim srcem, baš onda kad su ''najteži'' jer tad im najviše ljubavi treba !
Ljubite ih i onda kada ih više nema, posebno tada kada ih više nema, jer u tim trenucima kroz tu ljubav oni su prisutniji čak i mnogo više, no kad su hodali ovom zemljom, nevoljeni, tužni i razočarani...



22:51 Komentari (13)




ponedjeljak, 11.01.2016.

Wild is the wind

Kažu : ljudi svakodnevno umiru, čemu pokazivanje određene emocije tuge prema nekom nepoznatom ?!
Smijeh, to je više smiješak, kao kad majka promatra svoje dijete, koje još ne shvaća, ali raste, i
majka zna da dijete nije spremno na odgovor, ono ga mora samo shvatiti, doživjeti, ono mora ispuniti njegovu dušu,
da bi imalo pravu vrijednost. Nikome ne možemo dati prečicu, iskustva su bitna u životu, zato smo i ovdje,
da ono što znamo iskusimo kroz svoje fizičko.
David je mnogima od nas bio blizak i drag, jer nam je davao, davao nam je glazbu, umjetnost, dirao nas je,
uz njega smo živjeli svoje živote, nekad ljubavi, nekad male, intimne drame, nekad nas je njegova glazba podizala
i ohrabrivala, nekad nas rastuživala, nekad nas je činila snažnim i veličanstvenim, a najčešće smo samo uživali u njoj
i osjećali se kao da govori upravo nama, pogotovo u nekim čudnim noćima, kad smo se pitali tko smo i gdje idemo ?!
I zato nije čudno što žalimo za nekim koga osobno ne poznajemo, ali kako dobro poznajemo glazbu i emocije koje nam je taj netko dao,
i koji nas je dirnuo do dna samoga bića. I nije li to onda ljubav ? On nam je davao, mi smo primali, i zahvaljivali se, a i on se zahvaljivao nama
time što je stvarao još i išao do krajnjih granica, kako bismo i mi sami išli do tih istih granica vlastitog bića, tragajući zajedno s njim.
Na svoj način. I zato hvala ti genijalni čovječe na time što si dotaknuo moju dušu svojim talentom, hvala ti na glazbi, divnim danima,
divnim sjećanjima koja su nastala uz tvoju glazbu, to nema cijene. Hvala ti što jesi. Rado ću te pamtiti, slušati tvoju glazbu,
i prenositi je nekim novim klincima, jer tvoja je glazba bezvremenska.
Znam da si negdje gore među zvijezdama i da si slobodan, nesputan, sretan i miran.
Love you my dear friend !
update : U Zagrebu je večeras, upravo sada : wild is the wind, pa oprostimo se onda dragi moj, na tvoj način, glazbom ! Zbogom !


https://youtu.be/VbpMpRq6DV4



23:04 Komentari (4)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>