|
Kako bih mogla objasniti sebe nakon tako velikog gubitka?!
Danas je moj rođendan, prije točno 32 godine sam stigla na ovaj svijet,
ovaj svijet mi je ponudio toliko mnogo, a ja sam uzela baš onoliko koliko sam željela i koliko sam u određenom trenutku znala.
No priča je ovakva, realna, prije točno godinu dana na moj rođendan, u nedjelju, zadnji sam put vidjela svoju mamu,
čekala je 20:15h navečer, da bi mi čestitala rođendan, nakon toga u 21h pozvali smo hitnu, poljubila me je, zagrlila,
ja sam joj presvukla čistu spavaćicu, dala joj ogrtač, bila sam tako umorna od prethodnih dana, nisam znala što se događa,
ali sam osjećala da će se nešto jako tužno dogoditi...stigla je hitna, odveli su moju mamu i ja je više nikada u svom životu
nisam vidjela, niti ću je više u ovom životu vidjeti...izdržala je čitav dan, da bi mi čestitala rođendan, jer sam rođena navečer,
i zatim se prepustila sudbini, kao da je čekala da svane drugi dan i da umre, samo dan kasnije, ali moj rođendan više nikad neće biti isti,
jer upravo na taj dan, moja je mama otišla zauvijek od mene.
Taj šok i tu bol koju sam doživjela, jer je otišla samo tako, na brzinu, ne mogu samo tako progutati, imala je samo 52 godine, moja mama nije bila stara, moja mama
nije trebala tako umrijeti, nije trebala, za moje pojmove, ali sada znam, sada moja duša zna da je baš morala tako umrijeti...
Njeno je vrijeme bilo upravo to vrijeme. Moja je mama meni dala 31 godinu svog života.
Svi vi koji čitate, shvatite i prihvatite, da smo smrtni, da nikad ne znamo kako i kada ćemo otići.
Mojoj su mami dijagnosticirali rak u četvrtak, a umrla je samo 4 dana kasnije.
Zato zagrlite svoje. Poljubite ih. Jednom bi vam moglo biti žao.
Srećom meni nije. Ja sam uvijek znala, i uvijek ću znati voljeti ljude.
Do kraja sam bila uz svoju baku koja je umrla od raka, njegovala sam je iako je bila u bolnici,
zatim također, bila sam uz svoju mamu...i jednoj i drugoj sam dala svoje srce, i svoju dušu, voljela sam ih i čuvala,
kakve god nesuglasice imale, ja sam im dala ljubav, obje su znale da su voljene, kao što i sada moj tata zna da ga volim,
ali ne samo on, već svi oni koji su dio mog života, oni znaju da ih ljubim, ja im to svakog novog dana darujem.
Vas je sram, nije li ? Bojite se reći nekome volim te, jer ste prvi ?!
Strah vas je da će vas netko odbiti, odbaciti, da ćete ispasti smiješni ?!
Dragi vi svi, ne može vas drugi odbaciti, ne može vas drugi povrijediti, to samo vi sami možete.
Ljubav postoji unatoč svemu, ona se daje ili se ne daje.
Ako se ne daje, to je često zbog straha, ali ako želite živjeti u strahu, budite spremni da ćete živjeti poluživotom.
Nikada, ali nikada nećete ostati uskraćeni, ako otvoreno volite. Samo onaj koji voli, može i primiti ljubav.
Život otkuca svoje prebrzo, dani jure poput kišnih kapi koje se slijevaju u ocean, pa se sljube i postanu jedno.
Tako se i mi sljubljujemo u svevremenu s Jednim.
Ja svoju mamu danas vidim kako se sljubila sa zorom, i maše mi odnekud, i tiho mi šapuće volim te,
a ni šapat se ne čuje fizičkim ušima, ja to čujem otvorenom, bijelom, čistom dušom i znam i sretna sam,
najsretnija na svijetu...smrt nije kraj, smrt je novi početak.
Volim...
|